Piše: Saša Špiranec
Vlastite sorte nedvojbeno su bogatstvo jer definiraju zemlju/regiju kao autentično i tradicijski dokazano mjesto za uzgoj vinove loze. S tog stajališta domaće sorte mogu samo pomoći jer daju legitimaciju izvornog proizvođača. Međutim, zemlje koje nemaju vlastite sorte, poput Novog Zelanda, Čilea ili Australije, bilježe strahovit rast i razvoj vinske industrije u proteklih nekoliko desetljeća i izgledaju kao da se uopće ne zamaraju zbog nedostatka vinskog nasljeđa. Kako? Uzimaju iz tradicijskih zemalja ono najbolje i pokušavaju to dodatno unaprijediti. Tri tradicijska giganta s vlastitim sortama, Španjolska, Francuska i Italija, koji još zauzimaju gotovo polovicu svjetske proizvodnje, uglavnom stoje na stečenim pozicijama ili su, poput Francuske, u dugačkom, blagom i kontinuiranom padu. Regije novog svijeta generalno rastu. Doduše, sve je podložno trendovima, pa u jednom trenutku Australija strahovito raste, u drugom stane, ali krene Novi Zeland ili Čile, pa kad oni stanu, nastavi Argentina i tako u krug.
Međutim, konstanta rasta im je zajamčena. Sudeći po tom podatku, ne bismo se trebali previše zamarati očuvanjem vlastitih sorti kad tržište za to očigledno ne mari i kupuje vina iz netradicijskih regija. Ali, istina je upravo suprotna. Tržištu je sorta itekako bitna. Tajna uspjeha novog svijeta je u činjenici da su toga svjesni i da vrlo spretno svoju naočigled manu pretvaraju u prednost. Naime, svaka od regija novog svijeta prisvojila je barem jednu sortu na kojoj gradi status, potom je drastično pojednostavila komunikaciju izbjegavajući silne komplikacije oko naziva, zaštita i propisa koji guše vinare starog svijeta i razumljivom i jednostavnom porukom potrošaču poentirala na tržištu. Primjerice, Australija je francuski syrah anglizirala kao shiraz i afirmirala ga više i snažnije nego što bi to francuska sa svojim nevjerojatno kompliciranim i neizgovorljivim nazivima, na kojima se sorta gotovo nikada ne spominje, ikada uspjela sama. Argentina je isto napravila s malbecom, Čile s carmenereom, Oregon s pinotom crnim, Kalifornija s cabernet sauvignonom, Novi Zeland sa sauvignonom i Južna Afrika s chenin blancom. Svaka od tih zemalja teži da je se prvenstveno poistovjeti s nekom sortom. To je sva njihova strategija.
Sorta je najvažnija
Prevedimo ovaj komplicirani globalni jezik na razumljiv nam hrvatski. Dakle, imamo prednosti jer imamo vlastite sorte i ne moramo gledati u francusko ili talijansko dvorište kako bismo nešto posudili i potom ga kao blagu varijaciju proglasiti svojim. Sorta jest najvažnija, ali samo ako je ispunjen uvjet jednostavne i razumljive komunikacije s tržištem. A upravo to kod nas nije slučaj. Kad Dalmatinca pitaš ima li Pušipel Dvanajščak Kozol, misli da si ga zatražio tucet cigareta na slovačkom ili kad Zagorcu ponudiš Kujundžušu Kujun očekuje filigranski nakit iz Turske. Brojnost sorti može postati i problem. Okatac, rukatac, medna, zlatarica, lasina, plavina, dobričić, bratkovina, plavec žuti, lipovina, belina, kraljevina, škrlet, tribidrag, hrvatica dobro zvuči kao rap pjesma, ali hoće li itko upamtiti imena tih sorti? Stvari treba pojednostaviti, a istovremno se ne odreći naslijeđenog bogatstva brojnih vlastitih sorti. Hrvatska ima (iako ne još oficijelno) četiri ključne regije koje se po sortimentu dramatično razlikuju jedna od druge. Dalmacija je rajski vrt autohtonih sorti. Istra i Kvarner također imaju snažni tradicijski pečat autentičnosti. Slavonija i Podunavlje baštine austrougarsku tradiciju i dijele brojne sorte s Mađarima i Austrijancima, dok je Bregovita Hrvatska okrenuta prema laganijim i aromatičnijim sortama. Svaka od navedenih regija treba motor u vidu jedne do dvije sorte, po kojoj će biti upamćena i prepoznata, koje će potom povući i brojne druge za sobom.
Na kojim sortama leži hrvatska budućnost? Domaćim ili stranim?
U Dalmaciji, sad je to već svima jasno, motor je duet plavac mali – pošip, koji potom za sobom vuče još desetak drugih poput plavine, malvasije dubrovačke, babića, maraštine, tribidraga, vugave, syraha, merlota, itd. U Dalmaciji koja je rodno mjesto tolikih autohtonih sorti treba pod svaku cijenu njegovati tu različitost i spašavati od izumiranja male i nepoznate sorte, osobito one naročito podcijenjene iz zaleđa, poput veličanstvene vlaške zlatarice. Istovremeno treba biti svjestan da se tržište ne želi zamarati suvišnim informacijama pa mu pored vodećih sorti ponuditi jedan skupni naziv i za bijela i za crna od miješanih ili tih malih i nepoznatih sorti uz, naravno, jamstvo kvalitete i stila centralne udruge. Treba li poticati i prisutnost uvoznih sorti u Dalmaciji? Treba kao i svugdje drugdje odgovaraju li podneblju. Primjerice, vinogorja sjeverne Dalmacije idealna su za sorte iz doline Rhone poput grenacha ili syraha pa čemu ih sputavati.
U Istri i na Kvarneru sve se usmjerava na malvaziju i žlahtinu. S razlogom. Dvije sorte koje su i zastupljenošću i kvalitetom neprikosnoveni motori. U Istri nema vinara koji ne radi malvaziju, kao i na Kvarneru koji ne radi žlahtinu. Oni vuku druge sorte poput terana, merlota i cabernet sauvignona koji također daju veličanstvene rezultate. Ostale se sorte na tim prostorima do sada i nisu nešto pokazale.
Bregovita Hrvatska ima velike poteškoće s identifikacijom jer se uzgaja sve i svašta. Desetak sorti u jednog vinara nija neuobičajena slika pa je teže identificirati samo jednu koja bi povela kolo. Autohtone poput škrleta, kraljevine ili moslavca izrazito su uskog areala, svedene na nekoliko sela. Po cijeloj regiji raspostranjene su samo uvozne sorte ala rajnski rizling, sauvignon, pinot sivi i pinot crni. Upravo te sorte uz domaću graševinu pokazuju najbolje rezultate jer u ovom podneblju imaju zajednički nazivnik, lagano, živahno i mirisno vino. Tip osvježavajućeg vina koje tržište strahovito voli. Motor bi trebali biti rajnski rizling i sauvignon, a ostali uskočiti na njihov vlak.
Slavonija i Podunavlje carstvo su graševine i to trebaju i ostati. Osim što je graševina najpopularnija domaća sorta po zastupljenosti u vinogradima i po ukupnoj potrošnji, ima i najsnažniju internacionalnu perspektivu, osobito nakon što je u vinskoj bibliji Jancisa Robinsona naziva “Wine grapes” ime sorte graševina pretpostavljeno svim drugim inačicama iz okolnih zemalja. Drugim riječima, svijet je hrvatskoj graševini dao prednost (spomenimo i ovo: zahvaljujući i angažmanu profesora Maletića i Pejića), a kako se radi o sorti koja se uzgaja u jako velikim razmjerima u još desetak zemalja, internacionalni potencijal je zaista velik.
Što se očekuje od Hrvatske?
Posljednjih desetak godina procvala je vinska kultura domaće scene prepoznala je vrijednost domaćih vina i domaćih sorti pa je usprkos krizi domaće tržište prilično stabilčno, uglavnom na uštrb uvoznih vina. Međutim, koja su očekivanja internacionalnih tržišta? Bi li oni željeli vidjeti nešto poznato i naziva s kojim su familijarni ili žele nešto sasvim novo? S obzirom na stanje s vinima iz novog svijeta, nudi se odgovor internacionalno i poznato. No, odgovor je drukčiji. Budući da je Hrvatska kao vinska regija potpuno nepoznata, odluku o kupnji njezinih vina donose samo kupci željni eksperimenta i otkrivanja noviteta, a oni ne žele ništa poznato. Oni žele otkriti neki novii pinot grigio ili sauvignon. Dakle, recimo graševinu. S druge strane, svako tržište ima svoje navike i sklonosti, pa recimo u Mađarskoj ćete teško prodati graševinu iz Hrvatske ili neko lagašno i živahno crno, kojeg i sami imaju na pretek, ali snažni plavac mali poštuju jako i kupuju rado. U Engleskoj, pak, primjerice u slučaju Kozlovića koji tamo uspješno izvozi, prvo su se odlučili za malvaziju, no kad su došli u priliku kušati živahni teran, postao je preko noći vrlo tražen.
Neobičan je primjer zagorskog vinara Bolfana. To je vinarija koja uzgaja samo internacionalne sorte, a kad nastupi na internacionalnom sajmu ili prezentaciji gotovo svaki put sklopi posao. Odličnom kvalitetom i dobrom cijenom uvijek možete naći kupca, iako mu nudite poznatu stvar.
Dakle, zaključimo. Najznačajniji potencijali leže u graševini, tramincu i frankovki iz Slavonije i Podunavlja, suvignonu i rajnskom rizlingu iz Bregovite Hrvatske, malvaziji i teranu u Istri, žlahtini s Kvarnera, plavcu malom i pošipu iz Dalmacije, zatim manjoj grupi popularnih dalmatinskih sorti poput maraštine i syraha, uz dodatak zajedničkog naziva za bazno vino od svih drugih sorti u čijem bi se imenu trebala spominjati Dalmacija. Istovremeno, svaka druga sorta ili mješavina sorti iz bilo koje regije ima šansu ako, poput Bolfana, znate spojiti kvalitetu, cijenu i dizajn.