Sredinom devedesetih kad sam prvi put kročio u restoran “Giannino” u Rovinju i upoznao Corrada Pellizzera odmah sam shvatio da je preda mnom sasvim izuzetna osoba. Kako sam profesijom i obrazovanjem vezan za kazalište, a tada sam upravo po Jadranu tragao za izuzetnim gazdama i njihovim restoranima radeći prvi naš restoranski vodič namijenjen nautičarima, nije mi bilo teško zaključiti da je Corrado zapravo kazališni i filmski lik. Tek kad ga vidiš i čuješ dobiješ potpunu sliku o ovoj unikatnoj personi.
Samo jedan
Postoji teorija da svatko od nas negdje na svijetu ima dvojnika, pa sresti negdje nekoga vama nalik i nije previše čudno. Corrado je jedinstven. Još kad ga bolje upoznate sasvim sam siguran da morate zaključiti da postoji samo jedan Corrado, u Rovinju i nigdje drugdje. Pojavom, govorom koji je nevjerojatno zarazna mješavina rovinjskog talijanskog i hrvatskog, a pogotovo glasom, unikatnim tenorom kao da je potpuno prirodan i autohton karakter svog gradskog okruženja, a pogotovo njegovih restorana. Kad bi se birao prototip restoranskog vlasnika, oštarijaša, to bi nepogrešivo bio upravo Corrado.
U “Gianninu” i u ostalim svojim nevjerojatno vrijednim i bitnim restoranskim mjesnim toponimima njegova pojavnost dobiva još jedno dodatno značenje. Tada je on sasvim u svojoj ulozi upravo kao vrhunski glumac na pozornici jako dobre i popularne predstave. Iz svakog pokreta, iz svake prozborene riječi vidi se da je to njegov teatar u kojem beskrajno uživa, a najviše onda kada je njegova publika, njegovi gosti zadovoljni. Nije rijetkost da mu se na kraju večere, kao i svakom velikom glumcu plješće. To sam osobno doživio i to više puta. Njegove kulinarske kreacije u spoju s pojavnošću uvijek su više od isključivo blagovanja u restoranu. To je sasvim osebujan i rijetko viđen restoranski teatar.
Najbolji brodet
Od prvog susreta, prošlo je više od dvadeset godina, pa sam imao sreću da sam u Corradovu druš- tvu boravio mnogo puta. Blagovao sam u njegovim restoranima, zajedno smo više puta bili na objedu ili večeri negdje po Hrvatskoj, kibicirao sam mu dok kuha, čak sam mu bio i “mali od kužine” i to ne bilo gdje već na na natjecanju za najbolji brodet u Italiji u Marina di Ravena (njegov je rovinjski brodet bio proglašen najboljim!). Mnoge sam njegove recepte citirao u svojim knjigama ili mi je bio inspiracija i usporedba za pisanje o drugima. Corrado je nedavno navršio osamdesetu, no ponašanjem, energijom i neprekidnim novim idejama mladić je. Ribarsko dijete, i uz dva brata nije odrastao u blagostanju. Taj ribarski život uvijek u vlazi i mirisu friškine koji je započeo i prije polaska u školu vjerojatno ga je oblikovao kao borca za kojeg uglavnom ne postoji nesavladivo. U Rijeci 1959. završava višu školu za strojarskog tehničara pa odmah dobiva mjesto u tvornici sardina “Mirna” u Rovinju kao inspektor flote i upravitelj škvera. Već 1966. odlučio je zaploviti ugostiteljskim vodama.
S prijateljem Silvijem Brunellijem i s posuđenim novcima sa svih strana preuređuje staru građevinu u Night Club - Restoran “Lanterna”. U ozračju turizma koji se tek počinjao razvijati to je bilo prvo takvo mjesto u Rovinju. Ubrzo postaje fenomen jugoslavenskog turizma privlačeći poput magneta poznata lica i sportaše visokog ranga iz cijele Europe, glumce, pjevače, balerine... Osam godina uspjeha očito je iritiralo političku vrhušku pa su, nakon niza opstrukcija, čak i optužbi za šverc ikona i policijske represije administrativnom odlukom bili prisiljeni svoj bar zatvoriti. Prije zatvaranja “Lanterne” otvorili su prvi “talijanski” kafić “Rio Bar”, a nekoliko sezona u luci su imali i ploveći restoran “Baracuda Grill”. Zatim je Corradu sinula ideja o pizzeriji. Nešto slično nije postojalo nigdje drugdje u zemlji, nije bilo čak ni službenog naziva u nomenklaturi i zbog toga ju je jednostavno nazvao “Pizzeria”.
Restoran na kamionu
Krajem osamdesetih, opet nakon niz sukoba s “politikom”, u Udinama otvara restoran “Al Vapore”, pa s prijateljem i poznatim vinarom Igorom Žužićem obilazi sajmove s restoranom na kamionu “Gastronomska klinika”, a osnivaju i poduzeće za uvoz hrane (najviše trguju s lososima iz Skandinavije). Zime ‘91. chef je u hotelu u St. Moritzu, u Švicarskoj. Nakon ovog burnog razdoblja sa suprugom Lidijom i sinovima Nereom i Giovannijem početkom devedesetih svoju burnu energiju fokusira na restoran “Giannino” koji ubrzo postaje jedna od glavnih rovinjskih restoranskih adresa. Tu neprekidno kreira nova jela u kombinaciji svoga rovinjskog ribarskog naslijeđa i talijanske kuhinje.
Prije deset godina u roditeljskoj kući uz more, na samom kraju ulice Santa Croce koja iz luke vodi prema crkvi Sv. Eufemije, otvaraju restoran “Puntulina” s novim, modernijim konceptom jelovnika. S novim trendovima u ugostiteljstvu preuređuju i “Giannino”, modernizirajući ambijent, da bi prošle godine u srcu luke, na rivi i svoj stari kafić “Rio Bar” pretvorio u “ristorantino”. Nevjerojatno dinamičan život i za naše, ali i svjetske prilike, pun senzacionalno uspješnih ugostiteljskih pothvata.