Piše: Sunčana Barušić
Snima: Studio Idearium i Sunčana Barušić
Dok svojim očima ne vidite koliko je velika i predivna Zelena dolina, teško si je predočiti, a još teže opisati ovo čarobno mjesto na skoro pa krajnjem jugu naše zemlje. Naime, Zelenom dolinom naziva se dolina Neretve, modrozelene rijeke koja od izvora na brdašcu Gredelj u Bosni i Hercegovini pa do tihog, ali nevjerojatno moćnog i veličanstvenog spajanja s Jadranskim morem otapa i nosi sa sobom bezbroj minerala i hranjivih tvari kojima napaja tlo iz kojeg, zahvaljujući divnim i vrijednim ljudima, raste gotovo sve.
Doduše, zemlja je oteta vodi melioracijom, ali to je upravo i dodatni razlog njezine plodnosti. U Zelenoj se dolini nalaze tri grada: Metković, Ploče i Opuzen, koji se smjestio dvanaest kilometara uzvodno od ušća rijeke, a ime je dobio po tvrđavi Fort Opus koju su Mlečani sagradili 1684. godine. Počevši od Opuzena, rijeka Neretva račva se u dvanaest rukavaca i tu se, pri dnu rijeke, prekriveno otpalim grančicama i algama sakriva početak naše priče, odnosno razlog zašto smo se, na poziv Monike Prović i glavnog organizatora Dana jegulja, udruge Maškadur, s udrugom WOW, uputili u ovaj predivan kraj. Dani jegulja i obilazak četiri vinarije, jer njihovo je vino posebno.
Doduše, vrijeme prolazi pa su Dani jegulja prošli, a one starije, postavši spolno zrele, uputile su se u Sargaško more na put bez povratne karte. No, mi jednostavno ne možemo zaboraviti okuse fenomenalne raštike s jeguljama, brudeta od jegulja s purom i jegulja pečenih na ražnju (iduće godine, preporučujemo, unaprijed rezervirajte termin) s kojima su nas počastili u opuzenskom hotelu Merlot, gdje je opet bila domaćica Monika Prović sa svojim roditeljima Brankom i Terezom, bratom Vjekoslavom te sestrom Ivom Blažević, koji su ujedno i vlasnici hotela, ali i vinarije Prović i tu počinje priča o vinima.
Na početku smo napomenuli kako se kod Opuzena rijeka Neretva račva u dvanaest rukavaca. Dva kilometra od ušća rukavca Mala Neretva, na ravnom terenu, nalaze se vinogradi obitelji Prović.
Zemlja je oteta moru isušivanjem pa je i danas dovoljno malo dublje zagrepsti i naići na ljuskice školjaka i pužića. Upravo ta slana mineralnost presudna je za jedinstvena vina koja krije podrum Provićevih i reflektira se u njihovu okusu. Provićevi su prvi vinari koji su zasadili nasade chardonnaya na jugu Hrvatske (svakako probajte CH Chardonnay snažnog tijela i vrlo izražene mineralnosti), a uzgajaju merlot, cabernet sauvignon (Modrič, kupaža merlota - 65% i cabernet sauvignona - 35% odležana 24 mjeseca u hrastovim bačvama), muškat žuti koji će prvi put biti buteljiran za ovu godinu i zlataricu. Posljednja je sorta bila godinama zanemarivana i korištena samo za stolno vino.
Međutim, Provićevi su uvidjeli potencijal sorte i odlučili isprobati je kao monosortno vino, vjerujući da može dati mnogo više - naravno, boljom obradom u vinogradu i njegovanjem u podrumu. Zlatarica po imenu Livija lagano je bijelo vino, fine voćne aromatike. Godina 2015. bila je probna, a mi smo uspjeli kupiti posljednje butelje. Uspjeh vina dao je obitelji poticaj pa su ove godine povećali količine.
Svakako kada navratite u njihovu kušaonicu nabavite vina jer fantastičan su omjer cijene i kvalitete, a u Zagrebu ih možete nabaviti u prodavaonici Vivat fina vina. Nije životna mudrost da su ljudi kad su zajedno - jači. To je jednostavno tako - počeli su se organizirati i udruživati proizvođači mandarina, ali i vinari. Pomažu jedni drugima, savjetuju, promoviraju. Naime, konkurencija je potrebna, ali ona zdrava, koja potiče, koja ne uništava.
Dokaz da su Neretvani krenuli prema tržištu drugim putem upravo je Monika Prović koja nas je odvela u tri prijateljske vinarije. Pored Metkovića, u Prudu se nalazi vinarija Volarević. Već u prvim trenucima opet smo spoznali da je za uspjeh bitna suradnja i sloga: otac Rade i četvorica sinova, Mate, Dražen, Petar i Josip, cijeli su život uspješni u poljoprivrednim djelatnostima. Ponosi su vlasnici Pruda, jednog od vodećih rasadnika u Hrvatskoj, a mi smo bili prvi gosti u njihovoj novootvorenoj kušaoni.
Ako ste mislili da je bilo nervoze, varate se. Opet sloga i osmijeh na licima. Momci su stavili pregače, počastili nas pršutom, kozicama iz ušća Neretve i, naravno, vinima koja dolaze iz vinograda i opet druge priče. Naime, priča kreće prema Komarni. Toliko fizički blizu dolini Neretve, a toliko različitoj. Ovdje su vinogradi ukradeni od krša i makije. Na inicijativu oca Rade, počeli su ih “graditi” 2005. godine. Da, na nadmorskoj visini od 72 do 132 metara - doslovce graditi jer trebalo je skinuti, iščupati do posljednjeg korjenčića žilavu gustu makiju, a potom samljeti snježnobijeli vapnenac do dubine od 60 cm kako bi se stvorili što bolji uvjeti za rast vinove loze.
Zasađen je uglavnom plavac mali (Plavac mali Syrtis, Gold Edition, Plavac mali Syrtis, Classic), crna izvorna sorta vinove loze, koja uspijeva na takvom škrtom području, ali ostalu plemenitu lozu nemoguće je uzgajati bez dovoda vode. Stalna borba čovjeka i prirode daje teške uvjete, ali takve u kojima je moguće osigurati ekološki uzgoj bez potrebe za herbicidima, fungicidima... Volarevići danas prave i bijele sorte (Pošip Syrtis), a od plavca malog rade dva rose vina (Plavac mali Rosé Premium i Plavac Mali Syrtis rosé).
U Zagrebu vina vinarije Volarević mogu se nabaviti u prodavaonicama Vrutak. Nije obitelj Volarević jedina na Komarni promijenila izgled krševitih brda s kojih pogled puca na poluotok Pelješac. Na idealnoj orijentaciji jug - jugozapad, u blizini mora i na odličnoj provjetrenosti, što sve zajedno dozvoljava i ekološki uzgoj u punom smislu uz iznimno male potrebe za prskanjem i zaštitnim tretmanima bakra i sumpora, također borbom sa žilavom makijom i uz pomoć grdosija od strojeva koji su drobili krševiti kamenac, niknuli su vinogradi Terra Madre u vlasništvu Poljoprometa iz Metkovića. Zastupljene su sorte plavac mali, pošip, syrah, cabernet sauvignon, chardonnay i debit, a usred vinograda, na samom hrptu, niče kušaona.
S domaćinima, vlasnikom Davorom Martinovićem i kćeri Vedranom Martinović-Trutina, obišli smo na samoj punti Komarne još sirovo zdanje koje kao i loza prkosi vjetrovima, posolici i sunčanim zrakama. Pazeći na grede, materijal još razasut po tlu, ali vidno impresionirani jer to će biti vinarija i kušaona, obećali smo da ćemo je svakako posjetiti kad dovršena otvori svoja vrata. Kako raste zdanje, rastu i čokoti, a vinarija već sedmu godinu plasira svoja vina koja su počela osvajati nagrade i plijeniti pažnju. Plavac Mali, Pošip i Rose od plavca malog možete nabaviti u Vrutku, ali i trgovinama Bio&bio, što dokazuje njihov besprijekoran ekouzgoj koji je sve više prepoznat kod nas, ali i u svijetu.
Naš obilazak Komarne završio je kušanjem vina i jela u vinariji s najljepšim pogledom: Rizman u vlasništvu obitelji Štimac koja se bavi vinogradarstvom još od početka prošlog stoljeća. Prve je vinograde zasadio pradjed Mihovil Mijo Popich, poznat pod nadimkom Rizman. Živio je u obiteljskoj kući u Opuzenu, a nakon što je peronospora poharala vinograde, bio je prisiljen iseliti se u Ameriku. Međutim, ljubav prema domovini i zemlji koja, ako uložiš u nju dovoljno rada, ali i ljubavi, daje tako divne plodove je prevladala. Mihovil se vratio u Hrvatsku, u svoj rodni kraj, ponovno su niknuli vinogradi, a posljednji, zahvaljujući vrijedim rukama mlađih generacija, na Komarni.
Zapravo, obitelj Štimac bila je idejni pokretač i upravo zahvaljujući njima počelo je nastajati ovo najmlađe hrvatsko vinogorje. Nakon borbe s makijom, drobljenja vapnenca, miješanja zemlje i kamena, sadnje čokota, kopanja bunara, osiguravanja vlastite električne energije, obitelj je najprije odlučila, na 253 metra nadmorske visine, sagraditi kapelicu sv. Mihovila. Jer sv. Mihovil je zaštitnik njihove obitelji i u svakoj generaciji jedno dijete s ponosom nosi to ime.
Nakon za neke kratke vožnje zavojitom cesticom, a za neke relaksirajućom šetnjom uzbrdo po britkom, besprijekorno čistom i aromama suhe makije te aromatičnih trava koje su još prkosile niskim temperaturama prožetom zraku ostali smo bez daha: pred nama se stvorio pogled koji se ne zaboravlja: Pelješac, a ispred njega, kao ovlaš rasuti po moru, Galičak, Geravac, Dubovac, Maslinovac, Pučenjak, Lovrikovac, Tajan i Gubavac - otočići koje nazivaju Neretvanskim kornatima.
Imali smo dojam da je dovoljno dignuti ruku i taknuti oblake koji su polagano i ponosno putovali prema Braču i Hvaru, a zagrijalo nas je sunce koje se probijalo kao zlatom posutim zrakama i taj trenutak pretvaralo u čaroliju. Tišina koja se doslovce čuje, a njezinu konstantu prekidalo je samo daleko javljanje galebova. I skustvo koje morate doživjeti, vina koja morate probati: Primus Plavac mali, prvo vino proizvedeno u vinariji Rizman, Nono od autohtone sorte Pošip koje sazrijeva u hrastovim bačvama, svjež i mirisan Pošip, Rusula (stari dalmatinski naziv za ružu), odnosno rose vino od plavca malog, Štimac No 1 barrique od selektiranog grožđa plavac mali.
U vinariji Rizman jako su ponosni i na Tribidrag. Sortu grožđa još zovu Kaštelanski crljenak, a u svijetu je poznat pod imenom Zinfandel (SAD) ili Primitivo (Italija). Tribidrag kao sortu u Hrvatskoj nalazimo već u 15. stoljeću, a Tribidrag iz vinarije Rizman prvi je u novijoj hrvatskoj povijesti koji se može naći na hrvatskom i inozemnom tržištu. Želite li probati njihova vina prije nego što se uputite u južne krajeve, naći ćete ih u Vinoteci Miva, Bonkulović delikatesama i Vinoteci Svijet vina.
Dojmovi se još sliježu, naviru sjećaja na okuse i mirise i samo po sebi rađa se obećanje da ćemo sljedeći put, u nekom drugom godišnjem dobu, sigurno krenuti istim putevima jer, vjerujemo, priroda i divni ljudi koje smo susreli na ovom sjajnom putovanju sigurno spremaju još mnogo iznenađenja.
