Na imanju obitelji Hruška u slavonskom selu Bjeliševac radi se punom parom. Tamo je trenutačno u pacu oko 150 šunki koje će se poslužiti kuhane ili pečene u kruhu za uskrsni doručak i ručak. Iako je Vjenceslav Hruška poznati proizvođač domaćih suhomesnatih proizvoda, ponajprije kulena, kulenove seke, kobasica, slanine i švargli, mi smo ga ovaj put posjetili upravo zbog te uskrsne delikatese jer je Hruška jedan od onih koji drži do prave domaće namirnice, do tradicije i kvalitete, čime se odlikuju svi njegovi proizvodi.
Već dvadeset godina Vjenceslav Hruška radi bez prestanka predano i iskreno svoj posao, što su odavno prepoznali njegovi stalni kupci koji svake godine unaprijed naručuju svoj primjerak uskrsne šunke, ali i ostalih nadaleko poznatih i ljubljenih proizvoda koji se mogu nazvati jednim od zaštitnih znakova Slavonije. Osobitost Hruškinih proizvoda je u okusu, onom pravom okusu za koji su zaslužne domaće, pravilno uzgojene namirnice koje ne sadrže nikakve umjetne dodatke, a koje pravi gurmani i oni kojima je važno što jedu, zaobilaze u širokom luku.
No, osim dobre sirovine, važan je dobar majstor. A Hruška to svakako jest jer on takoreći u dušu poznaje svaku šunku,kulen i kobasicu koja se radi na njihovu gospodarstvu.
– Po zanimanju sam stočar. Moji su hranili svinje i s time sam odrastao. I danas se naše svinje hrane samo domaćom hranom koju sami uzgajamo na 20 hektara zemlje. Sadi se prije svega ječam, pšenica, kukuruz i lucerka – trava koja se suši i za zimske dane. U mladosti sam htio graditi veliko tovilište, ali mama nije bila za to. No, moj ujak Zdravko Klesinger, stari kulenar i požeški ugostitelj, znao je da volim raditi i da znam s mesom pa me takoreći uzeo pod svoje i naučio svemu što znam danas. Mogu reći da sam od njega pokupio sve najbolje – kaže Vjenceslav.
Sve se radi na tradicionalan način. Pokušao sam raditi nešto novo, no s tim stvarima, pogotovo s kulenom, ne možeš eksperimentirati pa se držim provjerenih receptura. Probao sam mijenjati i papriku, no okus nije bio onaj ‘pravi’ pa tako godinama za naše proizvode koristimo papriku Nemet iz Donjeg Miholjca koja drži konstantu u kvaliteti. Stara gospođa Nemet bila je Mađarica i oni definitivno imaju najbolje sjeme. Kao i ostali začini, paprika je vrlo važna, ona mora biti crvena, nikako narančasta, važno je na kakvoj se zemlji uzgaja, kako se suši, to je prava nauka. Tako je i s ostalim začinima, moraš znati s njima, u kojoj mjeri ih koristiti da bi konačan proizvod bio vrhunski – dodaje.
Vjenceslavu je u poslu glavni pomagač i desna ruka njegov sin Damir, po struci prehrambeni tehnolog, koji se kao i otac sasvim našao u ovom poslu. Za njih posljednjih mjeseci nema odmora, sezona je još u punom jeku, a osim za životinje, u svinjcima svakodnevno treba brinuti i o svim proizvodima u pušnici i zrioni. Šunke od četiri, pet pa sve do osam, devet kilograma koje se pripremaju za Uskrs drže se usoljene zajedno s paprom, bijelim lukom i lovorom četiri do pet tjedana, nakon čega se dime tjedan dana.
Dim ne smije, kako kaže Hruška, prevladavati, ali se mora osjetiti. Dimi se samo na bukovini jer je ona najkvalitetnija i u sebi ima i kiselinu koja ujedno konzervira i daje lijepu žuto-zlatnu boju mesu. To je također važno jer konačan proizvod ne smije biti taman od dima. Nakon dimljenja šunka se mora još tjedan dana prozračiti i tako pripremljena bit će sočna kada se skuha i onaj krti dio neće biti suh i razvlačiti se u niti.
U Slavoniji je uz šunku običaj na stolu imati i uskrsnjaču. Uskrsnjača je kobasica koja zrije oko mjesec i pola dana i ima jedan do dva dima, a jede se kuhana za uskrsni doručak ili ručak, naravno uz jaja, hren, mladi luk i kiselu zimnicu.
– Običaji se nisu puno promijenili. Kuhana šunka se jede i za doručak i za ručak. Tako je bilo i jest i u siromašnijim i bogatijim kućama. No, uz nju su tu naravno i uskrsnjače, jaja, hren, za ručak i juha te pečenje s krumpirima. Nekada su šunke bile masnije, tako se voljelo. Pravila su se i gnijezda na livadama u kojima je uvijek bilo i nešto slatko, a mi djeca smo tražili bombone i slatkiše. Danas toga više nema, ali šunka je i dalje tu – kaže Hruška.
Šunke s njihova imanja sve su već rezervirane, no u Hruške svakako vrijedi svratiti i u njihovoj kušaoni probati sve o čemu smo govorili. Vrijedi svakog kilometra puta otkud god se uputili prema Bjeliševcu kako biste probali izvorne slavonske specijalitete i upoznali se sa slavonskom tradicijom i ondašnjim vrijednim i gostoljubivim ljudima. Jer, Slavonci znaju ugostiti kao malo tko.