Piše: Ivana Čuljak
Siječanj. Doma su se još jeli posljednji primjerci novogodišnje sarme, hlače su postajale sve uže i uže, ali to još nikoga nije spriječilo da uzme još jedan komad slatkog. Umjesto božićnih filmova ja sam tražila svoj kofer i umjesto uživanja u kolačima krenula se pakirati za Ekvador. Znam. Potpuno ludo!
O Ekvadoru sam znala da je prava meka mog najdražeg voća - manga (što je uvelike pomoglo oko odabira destinacije) i gdje se otprilike nalazi na karti svijeta.
Oko imena nisu bili previše inovativni i zemlja je dobila ime po ekvatoru koji prolazi kroz zemlju. Moja destinacija je Quito; glavni grad na 2850 metara n.v., a koji se zbog planinskog vrha Chimborazo (koji sa svojih 6263 metara „tehnički“ nije najviši vrh na svijetu) vodi kao mjesto najbliže suncu odnosno svemiru zbog svog položaja na samom ekvatoru.
Naravno da su odmah prvi dan nakon dolaska počeli problemi s disanjem zbog visoke nadmorske visine, a nije me poštedjela ni upala očiju za koju sam isprva mislila da je alergija za koju se kasnije ispostavilo kako je reakcija na promjenu klime.
Ono što će vam provjereno pomoći jest čaj od koke koji se dobiva od drva „quinine“ koji je inače i jedan od nacionalnih simbola Ekvadora. Koka kao biljka posve je legalna i nije štetna. Svoj prvi čaj pamtim u malom kafiću sasvim blizu zvonika katedrale.
Bacam stvari u mali stančić iznad lokalnog restorana i krećem u razgledavanje. Teško je opisati toliko boja, okusa i mirisa na istom mjestu. Hodala sam ulicama dok god me noge nisu toliko boljele da sam jednostavno morala odmoriti i u tom trenutku vidim trešnje.
Najbolje trešnje na cijelom svijetu! Nadam se da moj tata ne čita ovaj tekst jer je vrlo čvrstog uvjerenja kako onima iz njegovog vrta nema premca! Mala vrećica s petnaestak trešanja dođe dva dolara. Čini mi se previše i pokušam se cjenkati. Pružam mu dolar. Suflira mi rukama i psuje nešto na španjolskom. Popuštam i dajem mu dva dolara. Sočne, mirisne i pune okusa! Vrijedilo je!
Tržnica. Ako ste prošli europske tržnice, sve lijepo možete zaboraviti, jer ovo nije slično ničemu prije viđenom. Doslovno pršte bojama, okićene su malim ukrasima, kako se bliže izboru sve je prepuno plakata, ljudi jure, gužva je, nutkaju te da kupiš slatkiše, povrće i naravno ne zaboraviš dati glas političkom kandidatu.
Tu su i različiti religijski kipovi i slike svetaca što ne čudi budući da su stanovnici ovdje u velikoj većini veliki vjernici – katolici. Obitelj im je jako bitna. Posebno se pazi na ženski dio obitelji tako da je posebna čast kad djevojka uđe u kuću upoznavanje s majkom i bakom.
Svako jutro započinjalo je s jednim mangom, odlaskom na ulicu i isprobavanjem ulične hrane. Jela sam sve; divne kukuruzne arepae (vrsta peciva tipična za područje Ekvadora i Venezuele koje može biti punjeno sirom ili avokadom), bollose s bananom ili maniokom (punjeni zamotuljci) i pila mlijeko s kukuruzom kad sam u jednom bollosu naišla na dlaku. E, tu je svaka ljubav prestala. Loš osjećaj držao me samo dok nisam osjetila miris pečene svinjetine koji se širio tržnicom (I to baš ka kad sam mislila da ću smanjiti meso u svom životu).
Slavni chicharon! Hrskava koža i meso koje se topi u ustima! Ovo definitivno morate probati ako vas put navede ovdje. Ono što sam preskočila bio je cuy, zamorac koji je ovdje tradicionalno jelo. Bilo mi je žao te divne male životinje, iako kažu da je prava poslastica, ali ono čemu nisam mogla odoljeti je – Pacari čokolada. Pacari je relativno mala obiteljska firma koja već godinama pobjeđuje na svjetskim natjecanjima u izboru najbolje čokolade. Iako, na putovanjima bježim od pizze; pizzu s Pacari čokoladom, jagodama i parmezanom nisam mogla odbiti. Mljac!
Ono što je ovdje paradoks je da je u kolijevci kave, dobru kavu užasno teško naći. Upoznala sam divnu obitelj u Cuenci koja je imala pržionicu kave koja je opskrbljivala cijeli grad ali na žalost više nemaju budući da se sva kvalitetna sirovina izvozi. Muž, žena i dvoje djece radili su u pržionici dok je svekrva znala ispeći kolač i prodavati ga u prodavaonici. Divna obiteljska priča podsjetila me na dom, a teta mi je prije odlaska spremila jedan kolač “da se nađe” za put.
Ljudi u Ekvadoru zrače toplinom i prihvatit će vas objeručke! Imala sam priliku kuhati u malom restorančiću tete Sofije u Cuenci. Mijenjali smo ceviche za burek i obratno. Iako su znali o Hrvatskoj manje nego ja o Ekvadoru prihvatili su me kao da sam oduvijek s njima.
Odlazim. Moj put nastavlja dalje prema sjeveru i Kolumbiji. 1600 km kroz Ekvador prema Medellinu. Kupujem autobusnu kartu i sjedam na svoje mjesto. Slažem sve trenutke koje sam proživjela u Ekvadoru koji jako podsjećaju na dječju slikovnicu zbog svih boja, mirisa i okusa. Gospodin sjeda do mene i pruža mi voću salatu. Primijetio je kako slabo jedem pa se odlučio za tu neobičnu gestu, nudeći mi i ušećereni kikiriki. Krećemo. Lijepo je ovo. Feels like home gdje god da idem. Do sljedećeg putovanja!