Već prema tradiciji uobičajena ponuda hrvatskih restorana na Jadranu u ljetnim mjesecima, obiluje raznoraznim „delicijama“ od pizza, miješanog mesa, te nerijetko ribe upitne kvakoće. Kada se zapitamo zašto je to tako – gotovo uvijek dobivamo odgovor da tako turisti traže. Situacija s druge strane nije tako crna, jer postoji i pregršt konoba, betula i ozbiljnih restorana koji se trude ponuditi nešto novo, originalno i izvorno.
Otoci prednjače u tom kontekstu, što posebice znaju nautičari, pa se upuštaju u morske avanture ne bi li probali neku skrivenu deliciju. Tako smo i mi potegnuli do otoka i grada Korčule te po ko zna koji put „istraživali“ što ima novoga.
Grad Korčula, posebice stari dio grada, vrvi od putnika namjernika i malih restorana s različitom ponudom i kvalitetom. Do prije nekoliko godina, ponuda je bila tipična za Jadran i pretežito se sastojala od ponude turističkih menija uz časne izuzetke poput restorana Adio Mare i Ante Bojića koji je ujedno bio predvodnik dobre gastronomije i čuvar „otočke spize“.
A onda su se pojavili i „novi naraštaji“ koji su slijedili Antinu filozofiju, te krenuli sa svojim autorskim interpretacijama lokalne izvorne gastronomske ponude. Njihovi pionirski napori su unutar zadnjih godina urodili plodom, te su se meniji počeli mijenjati u gotovo svim restoranima, dok se miris odstajalog ulja sve se manje osjeća.
Taj novi val zasigurno predvode restorani Aterina, Nonno, Filippi, Lešić Dimitri Palace, konoba Mate iz Pupnata - da nabrojimo samo neke. Tom društvu se pridružuje novootvoreni restoran Pensatore – čvrsto povezan s gornjom skupinom.
Restoran je smješten na istočnoj obali uz topove koji su nekada branili grad, u staroj pitoresknoj gradskoj jezgri, uz ulicu koja se nekada zvala „Calle dei Pensatori“– ulica mislioca odnosno filozofa.
Naime, prema priči to je jedina ulica u gradu bez stepenica, pa su „gradski mislioci“ tu šetali promišljali, razgovarali, a neki čak i čitali knjigu hodajući. Ta „istinita legenda“ je nagnala Ante Stankovića – Kralja i njegovu suprugu Iskru da krenu u gastronomski projekt svojeg restorana.
Cijelu su zimu promišljali, isprobavali i pokušavali približiti „cuccinu poveru“ (siromašku kuhinju) modernim nepcima. S druge strane htjeli su biti drugačiji, pa su tradicionalne žrnovske makarune, zamijenili domaćim njokima koje ručno radi nona iz Žrnova. Ante naglašava da je njoke malo tko radio, svi su radili makarune, ali on ih naprosto obožava, posebice kada ih je pripremala Iskrina mama – kaže „kad ona krenula raditi njoke, što ću ti reći – ma to je bilo to!“
Od tradicionalnih jela treba spomenuti janjetinu lešo, tipično jelo Dalmatinaca, koja je prava delicija za znalce, ali nije, u svom izvornom obliku, prvi odabir stranog gosta. Nakon puno pokušaja i pogrešaka, uspjeli su janjetinu modernizirati, te iako su bili u strahu kako će je gosti prihvatiti, janjeće nogice su postale pravi hit u njihovoj ponudi. Ukratko, janjeće nogice kuhaju „na polako“ više sati, te služe mrkvom i krumpirom uz laganu redukciju šuga i salsom verde.
Uvodni pjat (pjatenca) sadrži pregršt malih zalogaja, od marmelade od luka, rajčica iz Lumbarde (tko nije probao ne zna što propušta), tatarski od tune, salate od hobotnice, riblje paštete, mariniranih tikvica, ovčijeg sira, patliđana, mariniranih inčuna,…. više je nego dovoljan da se dvije – tri osobe zasite u večernjim satima uz čašu vina. Težački „gulaši“ također su modificirani i nisu „teški“ i ugodno prate domaće njoke – a njih treba probati i s kozicama i s pestom.
Vrlo je zanimljiv pohani list kojeg pripremaju u panadi od mrvica, češnjaka, parmezana i peršina – a pohaju ga u tavici što je za pohvaliti. Iako izvorno ni Ante niti supruga Iskra nisu ugostitelji po vokaciji, spaja ih ljubav prema dobroj gastronomiji ili kako je Iskra naglasila da je uz njezinu kuću, gdje se smjestio Pensatore, vežu samo dobre uspomene, pa da su nastojali taj duh prenjeti i na atmosferu u restoranu.
Antina karijera je zapravo vezana uz profesionalnu fotografiju, pa ne čudi da i izgled tanjura prati umjetnički element – npr. svako jelo završavaju s jestivim cvijećem. U čakulanju smo proveli više sati, te nam se je pridružio i mladi chef Karlo Moretti, koji je, također, pomagao u moderniziraju jela. Ima tek 20 godina, a studirao je na prestižnoj gastronomskoj akademiji u Parmi (Italija), te se iskustvo koje je dobio, stažirajući u ponajboljim restoranima, može osjetiti i u Pensatoreovom meniju – posebice kod deserata.
U ponudi imaju dobar čokoladni kolač, semmifredo od banane, te sirovi kolač od limete kojeg rade s indijskim orašćićem, avokadom, kokosovim maslacom, sokom od limete, a umjesto klasičnog šećera koriste agava sirup. Svemu tome treba pridodati i odličnu atmosferu navečer jer dok sjedite uz zidine, guštate u vinu i zalogajima, pored restorana lagano svira odličan band. Zaključno treba spomenuti da su i porcije obilate, pa kada se sve uzme u obzir – omjer gušta i cijene je više nego zadovoljavajući – posebice ako uzmete u obzir što se sve nudi.