RECENZIJA RESTORANA

RIBICE I TRI TOČKICE: Zagrebački restoran u kojem su riblji gušti pripremljeni baš ''po zanatu''!

    AUTOR:
    • Radovan Marčić

  • OBJAVLJENO:
  • 24.07.2017. u 10:37

Zagreb, 280111.
Na slici: novootvoreni restoran Ribice i tri tockice u Preradovicevoj ulici.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / Hanza Media

Riblji su gušti bili pripremljeni “po zanatu”, što potvrđuje da je odabir kuhara stvarno najvažnija restoranska karika - ovdje ponovno kuha Danijel Gretić.

Kad je prije osam godina otvoreno ovo mjesto, prvenstveno me privuklo zbog sasvim neuobičajenog i za zagrebačke restoranske prilike sasvim originalnog interijera. Njega je smislio Vojo Radoičić, slikar s kojim sam bio jako dobar prijatelj. Cijeli je interijer ustvari izložba njegove umjetnosti. Voju sam znao već dugo prije ovog njegova restoranskog pothvata, a početkom devedesetih napravio je i jaku uspjelu scenografiju za jednu moju otočku predstavu. Surađivali smo i viđali se nekad češće, nekad s duljim pauzama, no prijateljevali smo kao da među nama nema neke generacijske razlike, iako je ona stvarno bila podosta velika. Njegove slike, mobili i skulpture koje pršte od života već su i prije ukrasili neke restorane.

Zagreb, 280111.
Na slici: novootvoreni restoran Ribice i tri tockice u Preradovicevoj ulici.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / Hanza Media
 

Prvo sam ih davno vidio u znamenitom umjetničko-gastonomskom okupljalištu kod Dagmar Meneghello na Palmižani, pa su prije Ribice bile u riječkoj Braceri, a onda su očito na preporuku njezina vlasnika stigle i do zagrebačkih prostora (bile su nekoliko godina i u Trattoriji all Pittor u Bogovićevoj koju je držao vlasnik Ribice). Vojo je prije deset dana zauvijek otišao, a ja sam odlučio barem na malo opet biti u društvu njegovih slika i barem djela njegova duha, pa mi se odlazak u Ribice i Tri točkice valjda logikom tog za mene vrlo tužnog događaja nametnuo sam od sebe. Vojo je u jednoj od nekoliko prostorija restorana oslikao i sve stolove pa sam na jednom, sada prvi put, vidio i njegov autoportret...

 

Ovdje sam blagovao više puta, netom po otvaranju kad je tu sve štimalo i izgledalo jako obećavajuće. Odluka da kuhaju jednostavna riblja jela i to uglavnom od ne preskupe ribe djelovala je kao jako dobra. Prije nekoliko godina podosta su se pokvarili, a sada su, sudeći prema onome što sam jeo, ponovno dosegnuli početni zamah. Opet se potvrdilo da je odabir kuhara najvažnija restoranska karika, jer ovdje ponovno kuha Daniel Gretić koji je u restoranu bio i na samom početku.

 

Pašteta od bakalara (vjerojatnije od kakve bakalarovke) bila ja za bistro nivo sasvim ukusna. Serviraju je s nekoliko jako dobrih maslina i salatom rezanom na trake. Umjesto nje bila bi bolja neka maštovitija pratnja. Srdela pečene na pravoj gradeli bile su bitno bolje od uvertire. Svježe, baš kako je ljubazni konobar najavio (nudeći što imaju na meniju za svaku je ribu rekao da li je iz uvoza, uzgoja i od kada je u njihovoj kuhinji, što je za pohvalu).

 

Serviraju ih s grančicom ružmarina, pa su preuzele malo okusa njezina eteričnog ulja, što je za mene bitan plus. To što su srdele male jer su u Jadranu toliko prelovljene da ne stignu narasti, to sigurno nije zamjerka restoranu, no kako su bile jako dobro pečene, bilo mi je žao što sam naručio samo pola porcije čuvajući se za treći pjat. Pašticada od tune, meni još jedno jako drago jelo, spravili su “po zanatu” s puno klinčića u vrlo ukusnom toću. Tunu su malo previše kuhali tako da je njezino meso otvrdnulo, ali ipak ne toliko da bi bitno narušili vrlo dobro pripremljeno jelo. Na kraju iz restorana sam izašao zadovoljan. Dobro sam blagovao okružen Vojinim slikama za koje se nadam da će uvijek ostati ovdje. Rijetka prilika da se blaguje u okruženju bitne i čudesno životne umjetnosti.

Iz drugih medija

Izdvajamo