SLASNA PREPORUKA: Creska Riva nudi hlapove i škampe u najboljem izdanju!

Imam dva restoranska favorita u Cresu. Jedan već 20-ak godina i jedan noviji, u koji češće svraćam tek od prije koju godinu. Iako postoji od kraja sedamdesetih, u Rivi sam prvi put bio tek krajem devedesetih, pa onda dugo nisam, da bi mi zadnjih godina postala stalna i omiljena adresa. Temelj ovom mjestu u creskoj luci dala je Marucia Dunkovich, majka Edija Popova, koji već dobro uhodan restoran počinje voditi 1982. godine.

Maminu domaću jednostavnu spizu i popularne marende Edi polako mijenja u dominantno riblji restoran. Očito je da je stvorio odlične veze s ribarima jer kod njega se uvijek može pojesti jako dobar bokun svježe ribe. No ono po čemu ga svi znaju, a i ja osobno cijenim su škampi. Oni su mu zaštitni znak i stvarno sam se i sam uvjerio da ih jednostavno nema na jelovniku kad mu ih creski škampari nisu ulovili.

Spravlja isključivo ulov škampi iz creskih voda, nikakve druge. Možda je stvarno valjana tvrdnja da je škamp ulovljen u vodama srednje Dalmacije jednak ovom kvarnerskom, no glavna je razlika u tehnici lova. Ovi creski i onih vlasnika restorana uokolo koji “drže do sebe” i svoje reputacije isključivo su ulov iz vrša ribara koji se bave samo lovom škampa, dakle škampara. U vrše ulaze mahom veći primjerci ovog raka od kojih neki dosežu i veličinu manjeg jastoga i što je najvažnije do restorana uvijek stižu živi, pa su zato posebno slasni.

Na putu za svoju matičnu lošinjsku luku, još koji dan prije redovne ljetne đite, prošli mi se ponedjeljak još jednom na najbolji način potvrdila ova vlasnikova radikalna odluka. Jeo sam lešo škampe, tek malo kuhane tako da je u njima još uvijek ostao okus mora koji se divno nadopunjavao sa slatkastim okusom rakova mesa. Prije ovih stvarno jako dobro spravljenih škampi (chef kuhinje je vlasnikova supruga, dok on komandira terasom, pa se očito jako dobro nadopunjuju), jeo sam prijesnu ribu.

Pjat s filetiranim brancinom, na kockice rezanom tunom i repovima škampa jedva malo mariniranim limunom i maslinovim uljem opet je jako respektirao svježinu ribe, čiji je okus bio u prvom planu. Ovdje sam pojeo i odlične školjke, posebno jakobove kapice, sve uvijek tako da ističe prirodne okuse i riba svake šorte. Edi najviše cijeni škarpine i kovače smatrajući ih boljim od svih drugih riba. Rivin je jelovnik razmjerno uzak, no kad ima “robe”, na dnevnom se meniju nađe i pokoje sezonsko iznenađenje.

U proljeće možete jesti jako dobar žgvacet od znamenite creske janjetine. No, ima jedno jelo koje nadmašuje sve u ovom restoranu. To je hlap s linguinima. Ovog plemenitog raka, kudikamo zamamnijeg okusa od jastoga, koji se još uvijek dobro lovi u ovom akvatoriju, posebno uokolo otoka Suska, ovdje spravljaju “na bijelo”.

Recept ne otkrivaju, no mislim da u šugu ipak ima barem jedna rajčica na mješavini maslaca, maslinova ulja i rakovog temeljca. Sve je vrlo blagog okusa, tako da opet dominira čvrsto, kompaktno meso raka. Sasvim ga izvade iz hlapa, pa ga vjerujem još prokuhaju s tjesteninom, a onda serviraju na pladnju na kojem je i oklop, više zbog štosa, jer ga odmah maknu tako da nema gnjavaže s čišćenjem.

Kuhani hlap, koji je u mom djetinjstvu bio rijetka gozba, spravljao se slično, pa me Rivin još više oduševio podsjećajući me na davne dane. Po svemu ovo je restoran koji jako poštujem.

Odabir vina

Vina kuće: malvazija i kupaža crnih sorti (Kabola, Momjan), 100 kn (1l); 19 butelja bijelih vina (Hrvatska) 150 do 200; 7 butelja crnih vina (Hrvatska) 150 do 250; 3 butelje rosea (Hrvatska) 150; 1 etiketa pjenušca (Italija) 150; 3 etikete šampanjca 600 do 700; 5 etiketa desertnih vina 150 do 300

Cijene

Prijesna riba 60,00 kn; jakobove kapice 30 (kom); škampi 450; hlap 600; riba I. kategorije 350, škarpina i kovač 450, a oslić 200. (Sve za 1 kg)