Teško da bi itko, dok pomno okom ispituje svježinu pastrvi na nekoj od brojnih zagrebačkih tržnica, ali i onih u okolnim gradovima, mogao zamisliti mjesto rođenja i način života tih kraljica slatkovodnih brzaca. Ono se nalazi samo 800 metara dalje od nekoliko izvora, koji se razlijevaju u brojne potočiće, a zatim stapaju s rječicom Kupčinom.
Riječ je o srcu Žumberka, gorja koje poznavatelji zovu “zelena spužva”, koje se proteže uz slovensku granicu između Zagreba i Karlovca, a prožeto je stotinama podzemnih i nadzemnih vodotoka. Upravo tamo, ponad polunapuštenog zaseoka Žumberačka Kupčina, nalaze se ribnjaci Vrabac, čiji je vlasnik Tomo Vrabac. Uz povremenu pomoć dvojice radnika, Tomo većinu posla radi sam, a računovodstvo mu vodi supruga Dragica i zet Jurica Bagarić.
Budućnost svoga biznisa vidi u kćeri Katarini, koja je na Agronomskom fakultetu specijalizirala slatkovodno ribarstvo. A tu je već i troje unučića. Ideja da se počne baviti uzgojem pastrva sinula mu je nakon 15 godina života u Zagrebu, gdje je radio u HEP-u.
- Ljudi su se začudili kada sam im rekao da napuštam siguran i dobar posao inženjera elektrotehnike u državnoj firmi i vraćam se na djedovinu, na Žumberak. Ali nije da jedno nema veze s drugim, jer sam u HEP-u bio zadužen za regulaciju grijanja, što itekako ima veze s vodom i njenim protokom. To znanje mi je pomoglo da izgradim sve ove vodotoke, slapove i bazene u kojem se odvija cjelokupni proces razvoja pastrvi - od ikre i mlađi pa do odrasle ribe - otkriva Tomo Vrabac.
No, konačnu odluku o povratku na djedovinu donio je u Münchenu, gdje je kao harmonikaš svirao vikendima na feštama i naišao slučajno na jedan ribnjak kraj toga grada.
- Što je ovo? Pa ja kod sebe na Žumberku imam Dunav u usporedbi s ovim njihovim ribnjakom! - rekao je sam sebi i tog trenutka, prije 19 godina, odlučio se vratiti, dokupiti još malo zemlje oko potoka i angažirati stručnjake s Instituta “Ruđer Bošković” da mu projektiraju uzgajalište do zadnjih detalja - od kapaciteta protoka do ispitivanja kakvoće vode. Nije išao napamet, grlom u jagode, kako bi se reklo, pa je zato i uspio. A dokaz tog predanog rada se odmah vidi.
Svaki bolji poznavatelj riba već po njenom oku i načinu plivanja zna u kakvoj je formi i je li sretna. A Tomine ribe bljeskaju na suncu, oko im je bistro, te usklađeno lelulaju tik ispod površine vode.
A nakon što je tek ulovljene žumberačke potočne pastrve uvaljao u kukuruzno brašno i ispekao na mješavini vrućeg ulja i svinjske masti u kotlu, sve je postalo jasno. Meso se, unatoč svježini ribe koje je 10 minuta prije plivala u jezeru, savršenom preciznošću dalo odvojiti od kosti, a u ustima se topilo. A zašto mast? Zato, odgovara nam Tomo, jer ima bolju ogrjevnu moć pa vrućina brže i ujednačenije prožme svaki dio ribe, a da joj se pritom meso ne presuši.
- Ovako radim pastrve kad mi dođu gosti, ali kada ih radim za sebe, ne lovim ih mrežom nego ribičkim štapom, u skladu s indijanskim principom da si hranu moraš sam uloviti. Gledam na to tako da mi je suđena upravo ta koja se zakvači na udicu. Ipak, najdraža mi je dimljena pastrva, koja se radi poput bakalara i jede žlicom - smješka se Tomo gledajući vrtloženje jata pastrva u najvećem od 26 jezera, koje su se već navikle da će dobiti hranu čim vide čovjeka da stoji na obali, pa se do te mjere uzbude da krenu iskakati iz vode. I to je, doznajemo, znak vrhunskog zdravlja tih riba.
A kako bi drukčije i moglo biti kada su sve dosadašnje analize vode na Veterinarskom fakultetu pokazale iznadprosječnu kvalitetu. Ali čemu analize kad je najbolji dokaz nezagađenosti - potočni rak. Upravo ukazanje tih samozatajnih i osjetljivih životinja najpouzdaniji je pokazatelj vrhunske čistoće vode, u kojoj minerala i kisika ima i više nego dovoljno. A to njegove stalne mušterije po ribarnicama i vjerni gosti u restoranima, kojima također prodaje, znaju jako dobro. Oni koji već godinama kupuju isključivo Tomine ribe, odmah prepoznaju kada ih trgovci ili ugostitelji pokušaju prevariti pa u vrećicu ili na tanjur uvale neke druge pastrve.
- Tomo, pa šta si to napravio s ribama da su tako mutne, masne i žilave?! Ili su me na tržnici opet zavaljali? - pitanja su stalnih Tominih mušterija, nakon što bi doma slučajno donijeli neke druge pastrve, obično od uzgajivača koji od Tome ili nekog drugog nabave ribe, pa ih do prodaje drže u svojima bazenima i tove kako bi dobile na težini. Zato najzahtjevnijim fanovima nije teško potegnuti iz Zagreba, Jastrebarskog, Krašića i Karlovca, kroz vijugavu cesticu koja vodi izvan civilizacije i direktno od Tome kupiti neku od tri vrste pastrva - kalifornijsku po cijeni od 42 kune za kilogram, ili traženiju losos pastrvu i potočnu po cijeni od 60 kuna za kilogram. Mnogi će se možda pitati zašto je losos pastrva i potočna skuplja. Odgovor je jednostavan - potočnoj treba čak tri godine da naraste do konzumne težine od 30 dekagrama, a losos pastrvi isto toliko da bi dostigla standardnih 80 dekagrama, dok kalifornijska naraste za samo 18 mjeseci. Osim toga, potočna je među gurmanima najcjenjenija zbog gušće strukture mesa, jer je zapravo riječ o pravoj divljoj pastrvi koja se može naći u sve većem broju naših planinskih potoka.
Budući da je riječ o izletištu u kojem je moguć i sportski ribolov, gostima je omogućeno da si ulove ili kupe ribu te je u idili kotline okružene zelenim strmim bregovima, sami ispeku na roštilju ili u kotlu na masti. Taj užitak obično završi Tominim domaćim crnim vinom , pivom ili sokovima. Novost s kojom je krenuo ove godine, a koju u Hrvatskoj ima samo još jedan uzgajivač pastrvi kod rijeke Gacke, jest kavijar od kalifornijske pastrve, koji se može nabaviti po cijeni od 65 kuna za 30 grama. U tu ikru, Tomo doda par kapi tajnog tamnog umaka, čiji nam identitet nije htio otkriti, a podsjeća na umak od soje.
- Radim zaokruženi ciklus, od ikre do konzumne ribe. Bazeni su stepenasto posloženi. Mlađ je na vrhu, najbliže izvoru gdje je voda najčišća, a u svakom bazenu nizvodno su sve veće ribe. Najosjetljiviji dio uzgoja je nakon mrijesta dobiti ribe bebice dužine dva, tri centimetra. Ako taj period prežive, sve je lakše. A najveća opasnost u ovom poslu su bujice s bregova koje potoke zatrpaju lišćem i granjem. Mnogo sam noći proveo na kiši i vjetru krčeći te naplavine kako bi voda mogla slobodno cirkulirati - otkriva nam Tomo onu manje idiličnu stranu ovog posla.