Nadajmo se da rose nikad neće postati ozbiljan kao što naslov sugerira, jer vino bi općenito trebalo biti katalizator osmijeha i otvorenosti, a ne namrgođenosti i sumnjičavosti. Međutim, opis “ozbiljno” kad je rose u pitanju često se čuje, ali zapravo ima sasvim neočekivani smisao. Ne odnosi se na onaj rose koji ima potencijal odležavanja ili duljeg čuvanja, kao što se obično misli. Ozbiljan nije niti rose koji ima puno tijela ili alkohola, pa samim time topliji i puniji okus. Ozbiljan nije pretenciozno upakiran i skup rose. Niti onaj s pedigreom velike sorte ili slavne regije. Kad kažemo ozbiljni rose mislimo na bilo koji uspješno realiziran rose, a da je dobiven s namjerom. Koji nije nusproizvod neuspjelog ili nezrelog originalno zamišljenog vina.
Što je u prošlosti u nas bio, već posljedica težnje da se dobije savršeno uravnoteženi, osvježavajući i lepršavi te mirisni i svježi napitak. On ne mora i može biti intenzivno aromatičan ili nagla- šeno voćan. Ne mora i može biti blijed ili crvenkast te može biti suh ili slatkast. To nije važno jer je to stvar ukusa. Važno je da je vinogradar odvojio dio vinograda ciljano za proizvodnju rosea, da je u začetku imao ideju što stilistički želi dobiti, da je trenutak berbe prilagodio tome, a ne, primjerice, crnom vinu od iste sorte, te u konačnici da je u podrumu tijekom fermentacije i dozrijevanja uspio sačuvati svježinu, toliko očekivanu od rosea, a u boci postići ravnotežu između živosti i slasti. Prije desetljeća, dva rose bi uglavnom bio posljedica nevolje u podrumu ili vinogradu. Grožđa koje nije imalo dovoljno boje, ili pak nezrelog grožđa ili je u podrumu nešto pošlo krivo pa su se glavni enolog i direktor češkajući se po tjemenu i mantrajući oko rješenja pobjedonosno sjetili - napraviti ćemo rose od ovoga!
Rose je danas važna tržišna kategorija, prije svega zahvaljujući eksploziji zanimanja za vino i sofisticiranosti vinskih potrošača kojima se zaslađena polupatvorina više ne može podvaliti pod rose. Razini trenutne ponude ružičastih vina mogli smo svjedočiti na nedavno održanom, petom po redu, Pink Dayu u Mimari. Sedamdesetak razli- čitih izlagača s više od stotinu različitih rosea u ponudi među kojima je zaista teško bilo pronaći par problematičnih. Vina su bila sjajna i većina su savršeno ispunjavala svoju ulogu proljetno-ljetnog mirisnog osvježenja. Ponajbolje primjerke s tog festivala već smo izdvojili u jednom od prošlih brojeva, a danas smo donijeli još tri rosea koji kvalitetom nadmašuju i taj sad već visoki standard koji većina ispunjava. Prvi po redu je pjenušac od rosea.
Najcjenjenija i ujedno najskuplja verzija rosea je ružičasti šampanjac, a osobito kad je dobiven isključivo od pinota crnog. To je vjerojatno ultimativni rose koji, ako je odležan dovoljno dugo na vlastitim kvascima prije degoržiranja ima impresivan životni vijek. Jedan od takvih proizveo nam je Velimir Korak sa svojom obitelji i letvicu kvalitete, kad je riječ o pjenušavom roseu, podigao je na novu razinu. Drugi rose koji smo izdvojili je sjajna Petula iz Luberona u Provansi, domovine modernog, blijedo obojenog i aromatski diskretnog, a savršeno uravnoteženog rosea. Treći je Adriana Rose iz porečke Agrolagune, savršeno food vino i vino s većom ambicijom od samo proljetnog osvježenja.