Međimurje je oduvijek poznato po mirisnim i osvježavajućim, uglavnom bijelim vinima. Velika većina tog vina se proda po restoranima diljem Hrvatske kao kućno vino u rinfuzi, obično s diskretnom naznakom konobara da vino dolazi iz okolice Štrigove, bez drugih informacija o sorti ili preciznijem porijeklu. To ne čudi s obzirom na to da se u Me-đimurju uzgaja 12-ak prilično ravnomjerno zastupljenih sorti pa su ta rinfuzna restoranska vina najčešće plod miješanja više njih. Također, u prošlosti je Međimurje bilo poznato po slatkastim, polusuhim ili poluslatkim vinima, bez obzira na sortu.
Bio to sauvignon, graševina, šipon, pinot bijeli ili muškat žuti, većina je vinara imala cilj da u vinu ostane nešto neprovrela sladora kako bi vino bilo dopadljivije i lakše se prodalo. Bila je to filozofija trpanja u isti koš, ili preciznije, ugađanja masovnom tržištu i osluškivanja želja kupaca bez obzira bili oni redovni vinski potrošači ili ne. Međutim, stvari su se promijenile. Dramatično i na bolje. Vina su u Međimurju i dalje mirisna i osvježavajuća, ali mantra više nije ugoditi svakome te pokušavati dati jedan stil koji bi usrećio sve, već interpretirati svaku sortu na za nju najprimjereniji način te s time postići bitno višu kvalitetu i osvojiti kupca koji je za tako nešto spreman platiti više. U prijevodu, sauvignoni su danas, suhi, aromatični i herbalni. Chardonnayi su bogatiji i kremastiji, ali odišu svježinom međimurskog podneblja.
Silvanci su lagani i lepršavi, s aromom zelene jabuke i ugodnom kiselkastošću. Pušipeli su živi, krepki i slasni, s ozbiljnim potencijalom za čuvanje. Pinoti sivi su voćni i sočni, prilično aromatični. Tek muškati i traminci su slatkasti ili slatki, ali i izrazito mirisni. Zahvaljujući novom pristupu za koji je uvelike zaslužna i nova generacija u lokalnim obiteljskim vinarijama, međimurska vina dobila su sada konkretnu upotrebljivost u gastronomiji. Dobar sommelier ima sada na raspolaganju dijapazon vina s tipičnim svojstvima za sortu koju može školski spariti s nekim jelom iz ponude svog restorana. Pritom, cijene su i dalje veliki međimurski adut jer i najskuplja osnovna vina ne prelaze cijenu bazične malvazije. Četiri su tipa vina po kojima Međimurje danas odskače od ostatka zemlje i u kojma nudi nesvakidašnju kvalitetu.
Prvo je svakako sauvignon bijeli kao svježe, bazično vino. Najmanje desetak vinarija ga radi izvrsne kvalitete. Suhog, živog i mirisnog, stilski na razmeđi dobre Loire i novozelandskog Marlborougha. Potom je tu lokalna varijacija furminta ili šipona koja se ovdje zove pušipel. To je živo, ponekad pikantno bijelo vino s kiselinama jednog rieslinga i jakim terroirskim pečatom. Vjerojatno veliki zalog za budućnost jer još i kao pjenušac, ali i kao desertno vino postiže fantastične rezultate. Treći tip s tržišnim potencijalom je porodica muškata. Slatkaste i mirisne žute i bijele muškate Međimurci rade sjajno, jer im je slatkoća uvijek u balansu sa svježinom i živim kiselinama, pa ljubitelji tog tipa vina zaista ne trebaju tražiti dalje od ove regije, koja za te mirisne slatkiše traži najmanje novca.
Četvrti tip su visoki predikati, to jest, desertna vina. Tu je produkcija još uvijek mala, ali ono što rade od pušipela i traminca u ovoj kategoriji je razina poznatih svjetskih regija za desertna vina, opet za umjereni novac. Ima još uzbudljivih stvari u Međimurju. Poneki pinot crni i sivi, poneki chardonnay i poneki rajnski rizling, me- đutim budućnost je u rukama navedena četiri vina jer je većina vinara tu kvalitativno usuglašena.