Tip vina: suho crno vino
Alkohol: 14,7%
Cijena: 165,00 kn
Vins de garage (garažna vina) je posprdni naziv s aluzijom na porijeklo i imovinski status kojim su se bordoški vinari s pedigreom i njihovi, najčešće britanski medijski zastupnici sredinom devedesetih izrugivali grupi vinara bez pedigrea, novaca i dvoraca, ali s čvrstom idejom da proizvedu bolju i konzistentniju kvalitetu od one koja se standardno nudila na tržištu. Koncept je bio jednostavan, jedino ulaganje bit će u nemilosrdnu selekciju grožđa i zelene berbe radi bolje koncentracije i zdravije sirovine, a vino se može raditi i ručno, bez visoke tehnologije, doslovno u garaži. Podsmijeh plemenitih je naglo zamro kad je američki kritičar Robert Parker, koji je za razliku od britanskih kolega potpuno imun na aristokratske titule i službene klasifikacije, garažno vino iz Saint Emiliona – Chateau Valandraud iz 1995. ocijenio bolje od susjednog lukrativnog giganta Chateau Petrusa. H rvatska ima svoje garažiste. Doduše, stvorene u nešto drugačijim okolnostima. Naši su garažisti obično strastveni hobisti ili ljubitelji vina također bez vinskog pedigrea koji su novac zaradili u nekom drugom biznisu, a kojima je ljubav prema vinu narasla do želje da se iskusi ona konačna faza svačijeg intimnog odnosa s vinom – stvaranje. Najeklatantniji primjer hrvatskog garažiste je Danijel Szabo sa zagrebačkog Markuševca. S partnerom Šimunovićem prije par godina napravio je prvi dingač usred Zagreba, na Markuševcu. Markus simbolizira Markuševac, a pepejuh je lokalni pelješki naziv za poskoka, kojeg se može sresti u vinogradima dingača. Otkupljuje grožđe samo s viših dijelova dingača i iz starih vinograda, što je veliko jamstvo kvalitete, te ga hladnjačom prevozi u Zagreb gdje potom kroz dvije godine dozrijevanja nastaje jedan od impresivnijih plavaca Dalmacije.
Odličan primjer je berba 2010. Inače slabija berba, u Szabe je pokazala konzistentnost i izvrsnu kvalitetu, dok je u mnogih peljeških vinara bila priličan podbačaj. Možda je najinteresantnije da bez obzira na to što je dozrijevala u Zagrebu, bolje je i iskrenije interpretirala terroir dingača od mnogih tržišno zastupljenijih primjeraka. Vino je omekšano do savršenosti, nema previše drva i zadimljenosti, bez grube trpkoće, bez pikantnosti, a opet ne rastače se ni ne rastapa u džemastosti ili slatkastosti kao mnogi prezreli primjerci. Stoji čvrsto i postojano na jasnim taninskim bridovima i ima fenomenalan retrookus na bobice i kožice grožđa plavca malog. Nosom tako lijepo asocira na portugalske crnjake s kojima naše autohtone sorte očito dijele puno zajedničkog. Alkoholi nisu pobjegli u likeroznost već odmjerenom snagom samo potkrepljuju bogatu strukturu. Moćno vino s profilom dobrodušnog diva.Sjajno. Jedva čekam 2011.
