Prije nekoliko dana stigla mi je poruka na Facebook. Pisalo je nešto o fora i ukusnoj klopi. Uzbudljivoj hrani, dapače. Majke mi, potpuno bih preskočio poruku, jer više nikome ne vjerujem kad je u pitanju hrana u Hrvatskoj. Dovoljno sam se puta opekao. Ali imam nekog razloga vjerovati čovjeku koji mi je dojavio. Tomislav Škunca Škuf, jedan od naših vodećih kuhara, bio je poprilično zadovoljan hranom, što mi je mirisalo na scenarij u kojem ću se ja u potpunosti oduševiti.
Strah od gužve
Stigao sam pred Pericu, lokalčić smješten na Vrbiku (adresa: 8. Vrbik 24 ), nešto nakon gužve za ručak i naletio na prvi od jedina dva problema koja sam pronašao. To je vjerojatno jedan od najmanjih restorana u Zagrebu. Ne šalim se. Unutra je desetak sjedećih mjesta, ali se iz nekog razloga, valjda zbog pozicije pulta, mjesto čini bezgranično malim. Malo mjesta jamči da je mjesto uvijek puno. Nemoguće mi je zamisliti kako izgleda kada počne gužva za ručak, odlučio sam se ne žrtvovati u tom eksperimentu. Ali sam se, zato, žrtvovao i zasjeo za stol. Prvo što je oduševilo i mene i suurednicu Dobre Hrane Mateju Domitrović je nevjerojatna čistoća i urednost kuhinje u koju se nazire pogled iz restorana. Iz
vrlo očitih razloga, čista kuhinja ulijeva mnogo povjerenja, pogotovo kod ovakvog tipa restorana koji graniči sa zalogajnicom. A Perica je upravo to, jednostavni i iznimno zanimljivi restoran koji upada u neku potpuno novu vrstu restorana koji se pojavljuju u Zagrebu. Već sam pisao o Bistrou Šalša na Trešnjevci, koji u tipičnom ambijentu zalogajnice nudi najuzbudljiviju (kad moram iskoristiti taj izraz koji toliko mrzim) hranu u cijelom gradu za bijedno mali novac.
Savršena jednostavnost
Perica je nešto bolje uređena i uglednija verzija takve vrste hrane, i nešto skuplja, što je druga mana koja se vrlo brzo zaboravlja čim hrana stigne za stol. U Pericu, usudio bih se reći, ide se jesti jedna stvar – tjestenina. Apsolutno savršena tjestenina. Glavni kuhar Saša Frid dosad je radio u Prascu i bristrou Apetit, a kako čujem, sve o tjestenini naučio je u okolici Venecije. Sami svaki dan rade svoje pašte u nekoliko varijanti – standardni njoki, rezanci, ravioli i špageti, ali pojavljuju se i malo opskurnije vrste tjestenina poput gargata i bigola. Sve to miješaju s fenomenalnim umacima. Recimo, ja sam jeo rezance s confitom od jadranske tune, chilijem, pelatima, rukolom i vjerojatno najboljim kaparima koje sam ikada probao. Apsolutno vrhunski, nevjerojatno zasitno i esencijalno talijanski. Fenomenalna hrana. Dok su vina na čaše koje imaju u ponudi izuzetno pristupačne, cijene tjestenine mrvu su veće nego što biste očekivali kada prvi put vidite Pericu. Uglavnom, kreću se od 38 do 48 kuna. Nije malo, znam. Ali, imajte ovo na umu. Ovakva svježa i nevjerojatno dobro skuhana tjestenina, sjajni umaci prepuni okusa i s vrhunskim namirnicama, u nekom bi vas drugom restoranu koštale i dvostruko. Tako da nije loše.
No, ako kojim slučajem tražite nešto malo jeftinije i prikladnije za brzinski ručak za vrijeme posla, Perica ima nešto i za to. Svaki tjedan mijenjaju tjedne menije u kojima nude drastično povoljnije i podjednako fine obroke. Primjerice, ovih dana su na meniju pileća prsa s keljom i pireom za četredesetak kuna, ali i kobasice i čušpajzi za 24, 25 kuna. Kruh koji sami peku je senzacija, mousee od čokolade također, a najveća fora su mi kajgane i omleti. Dugo u Hrvatskoj nisam pojeo toliko dobra jaja kao u Perici. Jedina je šteta što rade tek od 10 ujutro. Da su otvoreni i ranije, vjerojatno bih svaki dan bio tamo na doručku.