Dojmljiva, ali ne i antologijska predstava o hrvatskoj zbilji
ZAGREB - “Zagrebački pentagram”, u režiji Paola Magellija, po tekstovima petero suvremenih hrvatskih pisaca o tmurno-gotovo-zaumnoj aktualnoj hrvatskoj zbilji, dojmljiva je, ali ne i antologijska predstava. Redatelj se tim 130-minutnim radom vratio, ipak bismo rekli trijumfalno, nakon 10 godina izbivanja, pod stare dane, među ZKM-ove glumce.
Šovagovićevo recikliranje
Međutim, koliko god se on i dramaturginja Željka Udovičić smisleno trudili, a glumci ih zdušno poduprli, nisu mogli do kraja prekriti pukotine što su ih skrojili pisci. Jedino je tekst Ivana Vidića “ZOO”, koji predstavu zatvara (ili otvara!), sukladan Magellijevoj mašti i matematici i glumačkoj spremi a scenskog potencijala, ako ne i svjesne dramske tehnike, utkano je i u njemu prethodeći tekst “Skoro nikad ne zaključavamo” Damira Karakaša, spravljen od dvije njegove priče iz zbirke “Eskimi”.
Uvodni monolog Filipa Šovagovića “Zona sova” reciklira rečenice koje je pisac nedavno iznio u svojoj monodrami “Stanje nacije” i u ansambl predstavi “Ilijada 2001”, o prezaduženom čovjeku-umjetniku, i njihova blagoglagoljivost ovdje se nadaje više kao alibi za pisanje; drugi pak tekst, “Pljačka” Igora Rajkija, nategnuta je hiperbola bez unutarnjih silnica, a onaj iza njega, središnji, “Javier” Nine Mitrović, nesiguran je tzv. stvarnosni klišej, ponešto iznad razine domaćih sapunica. Iznad svega, međutim, lebdi za glumce spasonosna kruta disciplina maksimalne potrošnje energije.
Desetoro glumaca koje je Magelli probrao baš po mom ukusu uhvaćeno je u zamku zahtjevne scenografije Lorenza Bancija, po cijelom parteru prostrtog četverokuta plavih madraca, orubljenog sklonjivim vertikalama od jute, dovedenih u situaciju da mogu biti uvjerljivi jedino ako doista glume, u svaki put inspirativnim kostimima Lea Kulaša, ili ako uvjerljivo skandiraju i skaču, čime ih se dovodi u čisto teatarsku poziciju, neovisnu o tekstu i njegovu “realitetu” što ga, često i sa zaboravljenom mukom, trate.
Dobri glumci
Ima lošijih uloga među njih više od 20-ak, ali svaki od 10 glumaca što ih tumače dosegnuo je barem u jednoj dovoljan volumen. Doris Šarić Kukuljica zabavna je primitivna Majka u Karakaševoj mračnoj minijaturi iz predgrađa s incestom, gdje se nameće, tamno i brutalno, i Milivoj Beader kao policajac Braco, Jadranka Đokić pršti energijom i namjernom salonskom glumom kao Ana u nadrealnoj završnoj Vidićevoj satiri, u kojoj sjaji i Sreten Mokrović, arhetipski Vidićev glumac, kao Vuk, Ksenija Marinković mu se pridružuje kao urnebesna Vučica, Pjer Meničanin, raznolik a čvrst komičar, tu finišira kao običan momak Jakov. Nina Violić izvlači cijeli drugi segment predstave, kao frustrirana Mama, Frano Mašković prolazi kao tužni Karakašev djevac Anđelko, a Nataša Dorčić i Goran Bogdan sinkrono su, kao klaunovi, oživjeli slabokrvan Šovagovićev uvodni monolog.
T. Čadež
FACEBOOK KOMENTARI