Kada je “Narednik James” Kathryn Bigelow osvojio sve velike Oscare i porazio “Avatar” Jamesa Camerona, ta je pobjeda protumačena kao dobar znak za stanje u Hollywoodu: skromna produkcija namijenjena festivalima popout Sundancea, koja u mnogim zemljama nije ni išla u jaču distribuciju, uvjerljivo je pregazila superprodukciju čija tehnička blistavost ne može prikriti pretjeranu jednostavnost zapleta... dakle, Hollywood nije samo stroj za proizvodnju blockbustera, nego još zna cijeniti marginalne kreativne pokušaje? Možda - s jednim velikim “ali”: unatoč svim svojim mistifikacijama, “Avatar” jasno zauzima stranu onih koji se protive globalnom industrijsko-vojnom kompleksu, prikazujući supermoćnu vojsku kao silu brutalne destrukcije koja služi interesima velike industrije, dok “Narednik James” predstavlja američku vojsku na način koji je mnogo usklađeniji s njezinim vlastitim javnim imidžem u ovo vrijeme humanitarnih intervencija i vojnog pacifizma.
Borba protiv terorista
Film velikim dijelom ignorira veliku raspravu o američkoj vojnoj intervenciji u Iraku i umjesto toga se usredotočuje na svakodnevne probleme, na dužnosti i izvan nje, običnih vojnika, prisiljenih suočiti se s opasnošću i razaranjem. Pseudodokumentarnim stilom, priča priču - ili, točnije, niz vinjeta - o timu za EOD (Explosive Ordnance Disposal, uklanjanje eksplozivanog arsenala), o njihovu potencijalno smrtonosnom uklanjanju podmetnutih bombi. Taj je izbor duboko simptomatičan: iako su vojnici, oni ne ubijaju, nego svakodnevno riskiraju svoje živote onesposobljavajući terorističke bombe namijenjene ubijanju civila - može li išta biti simpatičnije našem liberalnom oku? Zar naše vojske u aktualnom Ratu protiv terorizma, čak i kada bombardiraju i uništavaju, u konačnici nisu upravo takvi EOD timovi, koji strpljivo onesposobljavaju terorističke mreže kako bi životi civila bili sigurniji posvuda?
Ali važnost tog filma nije samo u tome. “Narednik James” vratio je u Hollywood trend koji objašnjava i uspjeh dvaju recentnih izraelskih filmova o Libanonskom ratu iz 1982., animiranog dokumentarca “Waltz With Bashir” Arija Folmana i “Lebanon” Samuela Maoza. “Lebanon” se oslanja na Maozova sjećanja iz doba kada je bio mladi vojnik, prikazujući ratni strah i klaustrofobiju tako što je većinu akcije snimio iz unutrašnjosti tenka. Film prati četiri neiskusna vojnika u tenku poslana da “pometu” neprijatelje iz libanonskog grada koji su već bombardirale izraelske zračne snage. U intervjuu na festivalu u Veneciji 2009. Yoav Donat, glumac koji glumi redatelja kao vojnika otprije četvrt stoljeća, rekao je: “Ovo nije film koji vas tjera da pomislite ‘upravo sam bio u kinu’. Ovo je film koji vas tjera se osjećate kao da ste bili u ratu.” Na sličan način, i “Waltz With Bashir” prikazuje strahote sukoba iz 1982. iz kuta izraelskih vojnika. Maoz je rekao da film nije osuda izraelske politike, nego osobna ispovijest o tome što je prošao: “Pogreška koju sam napravio jest što sam film nazvao ‘Lebanon’ jer rat u Libanonu po svojoj biti nije ni po čemu drukčiji od bilo kojeg drugog rata i po meni bi bilo koji pokušaj da budem političan uništio film”.
Traumatično iskustvo
To je ideologija u najčišćoj formi: refokus na počiniteljevo traumatično iskustvo omogućuje nam da izbrišemo čitavu etnopolitičku pozadinu sukoba: što je izraelska vojska radila duboko u Libanonu itd. Takva “humanizacija” stoga služi da bi se zamaglilo ključno pitanje: potreba za krutom političkom analizom rizika onoga što radimo našom političko-vojnom aktivnošću. Naše političko-vojne borbe upravo nisu mračna povijest koja brutalno ometa naše intimne živote - oni su nešto u čemu u potpunosti sudjelujemo.
Općenitije, takva “humanizacija” vojnika (u smjeru poslovične mudrosti “ljudski je griješiti”) ključna je sastavnica idologije (samo)prezentacije Izraelskih obrambenih snaga: izraelski mediji vole se baviti nesavršenostima i psihičkim traumama izraelskih vojnika, predstavljajući ih ne kao savršene vojne strojeve niti kao nadljudske heroje, nego kao obične ljude koji, uhvaćeni u traume Povijesti i rata, čine pogreške i gube se kao svi normalni ljudi. Kada su, recimo, u siječnju 2003. pripadnici Izraelskih obrambenih snaga uništili kuću obitelji osumnjičenog “terorista”, to su učinili uz naglašenu dobrotu, čak su i pomogli obitelji da iznese namještaj prije nego što su im buldožerom uništili kuću.
O sličnom je incidentu malo nešto ranije izvijestio izraelski tisak: kada je izraelski vojnik pretraživao palestinsku kuću i tražio osumnjičene, majka obitelji pozvala je kći imenom kako bi je smirila, a iznenađeni je vojnik saznao da je ime prestrašene djevojke jednako imenu njegove kćeri; u sentimentalnom uzbuđenju izvadio je novčanik i pokazao palestinskoj majci njezinu sliku. Lako je raspoznati neiskrenost takve empatične geste: ideja da smo, unatoč političkim razlikama, svi ljudska bića s istim ljubavima i brigama neutralizira učinak onoga što vojnik stvarno radi u tom trenutku. Tako da bi jedini ispravan odgovor te majke bio: “Ako ste doista čovjek kao i ja, zašto radite to što sada radite?” Vojnik tada može utočište naći samo u konkretnoj dužnosti: “Ne sviđa mi se to, ali to je moja dužnost” i tako izbjeći subjektivno preuzimanje svoje zadaće. Poruka takve humanizacije je naglašavanje jaza između kompleksne stvarnosti osobe i uloge koju mora igrati protiv vlastite prirode - “U mojoj obitelji genetika nije vojna”, kako jedan od intervjuiranih vojnika, iznenađen što je završio s karijerom časnika, kaže u Tsahalu Claudea Lanzmana.
Svakodnevne strahote
A to nas vraća na “Narednika Jamesa”: opis svakodnevnih strahota i traumatični utjecaj služenja vojske u ratnoj zoni čini se da ga stavlja miljama daleko od sentimentalnog slavljenja humanitarne uloge američke kopnene vojske u zloglasnim “Zelenim beretkama” Johna Waynea. Ipak, ne smijemo smetnuti s uma da jezgrovito-realistična prezentacija apsurdnosti rata u “Naredniku Jamesu” zamagljuje i stoga čini prihvatljivom činjenicu da ti heroji rade upravo isti onaj posao kao i heroji u “Zelenim beretkama”. Upravo u svojoj nevidljivosti, ideologija je tu, više nego ikad: mi smo tu, sa svojim momcima, identificiramo se s njihovim strahovima i patnjama, umjesto da postavljamo pitanja o tome što oni tamo rade.
