Monografija “Od Željezničke kolonije do Ravnica” čiji je autor Antonio Jurčev čisti je “sentiš”. Autor donosi biografiju Maksimirskih naselja kroz rekonstrukciju povijesti nastanka naselja, društvenog života uz mnoštvo pronađenih starih i novijih fotografija, što sve skupa, a naročito dio o Željezničkoj koloniji, danas izgleda nestvarno idilično.
Današnji prostor kvarta Maksimirska naselja nastao je spajanjem više samostalnih povijesnih cjelina: Željezničke kolonije zapadno od Hondlove i Brkljačićeve ulice, Ravnica istočno od potoka Bliznec, tadašnjih Maksimirskih naselja između njih, Svetica na zapadu i Fakultetskog dobra na sjeveru.
- Ovaj dio grada je najtradicionalniji sportsko-rekreacijski kvart u Hrvatskoj. Imali smo prvo golf igralište 1931., Sokolski stadion 1933., odigran je i Davis cup 1927., potom je sagrađen nacionalni nogometni stadion - nabraja Antonio Jurčev, ravnatelj lokalne škole OŠ Antuna Gustava Matoša, i sam dijete te gradske četvrti.
Ipak, duša monografije priča je o Željezničkoj koloniji koja je nastala početkom prošlog stoljeća na prostoru današnjeg kvarta.
- U Zagreb stiže željeznica, grad se naglo širi i raste industrija. Dolazi do potrebe za novim radničkim naseljima. Željeznička kolonija bila je prvo takvo naselje podignuto u istočnom dijelu grada - kaže Antonio Jurčev.
KUĆE U NIZU
S otkupom crkvenih imanja u ravničarskom predjelu od Zagrebačke biskupije iza 1876. nastaje preduvjet za izgradnju i naseljavanje istočnog dijela periferije Zagreba. Gradnja naselja Željeznička kolonija započela je na ravnici koja se prostirala južno do Maksimirske ceste. “Sjeverozapadno od naselja, od 1912., bilo je smješteno HAŠK-ovo nogometno igralište, a iza njegove zapadne tribine nalazio se samostan i sirotište Antunovac. Istočne granice naselja 1930. godine protezale su se do Brkljačićeve i Hondlove ulice. Iza njih su bila polja i livade koje je 1912. kupio Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu utemeljen 1919. To prostrano zemljište naziva se Fakultetsko dobro”, opisano je u monografiji.
Južno od željezničke pruge “bugari” su obrađivali plodna zemljišta te prodavali voće i povrće na zagrebačkim tržnicama. Od izgradnje osnovne škole 1933. u Jakićevoj ulici, sjeverozapadnim dijelom naselja od 1933. dominirala je školska zgrada. Na zračnim snimkama iz 1944. vidi se da je tu nastalo i susjedno naselje Ravnice. Uz Hondlovu ulicu tekao je mali potok.
“Naselja mnogo duguju nadbiskupu dr. Antunu Baueru, koji je bio pokrovitelj mnogih društava i institucija te je podupirao razvoj sporta. Poklonio je zemljište za gradnju samostana Antunovac. Zaslužan je i što je društvo Željezničarski dom otkupilo povoljno crkveno zemljište te je kasnije željezničarima pod iznimno povoljnim uvjetima nudilo parcele za izgradnju kuća u nizu”, piše u monografiji.
Imali smo prvo golf igralište 1931., Sokolski stadion 1933., odigran je Davis cup 1927., nacionalni nogometni stadion...
Sredinom 30-ih mnoge su ulice u naselju Željeznička kolonija asfaltirane. Među prvim naseljima u gradu dobili su električnu energiju.
“Grad se širio i u njega su pristizali mnogi beskućnici i radnici u potrazi za poslom. Sirotinja bez novčanih primanja i riješenog stambenog pitanja i manjim dijelom činovnici koji su tražili bolji posao. Prema kazivanju najstarijih Kolonijaša početak priče kreće iz Istre, nakon što su mnogi slovenski i hrvatski željezničari dobili otkaz na poslu”, piše Antonio Jurčev.
ŽIVOT U VAGONIMA
Dio ljudi stiže iz Rijeke gdje je tada bila velika poslijeratna i međunacionalna kriza. Vlakovi željezničara s obiteljima uputili su se prema Zagrebu u kojem je nedostajalo radnika na željeznici zbog širenja i naseljavanja grada. Godine 1923. gradi se istočni ranžirni kolodvor i stanica Zagreb - Borongaj s odvojkom prema budućem Željezničkom naselju.
Taj je odvojak imao manje odvojke za stare vlakove. “Upravo su u starim vlakovima spavali prvi pristigli budući stanovnici. Na svakom od osam sporednih kolosijeka dovučeno je 10 do 15 teretnih vagona, jedan za spavanje, drugi za kuhanje. Iznutra su bili obloženi tapetama od novinskog papira. Uz vagone imali su male vrtove. No zimi je bilo jako hladno u vagonima i prvi stanovnici živjeli su u lošim uvjetima do 1927. Naime, društvo Željeznički dom, osnovano 1925., imalo je svrhu pomoći svojim članovima u osnivanju doma”, opisano je u monografiji.
Prve su kuće sagrađene u Lenucijevoj ulici. Regulatorna osnova grada predvidjela je izgradnju prizemnih, jednokatnih objekata s kosim krovom u nizu, s vrtovima od najmanje pet metara. Na dva projektirana trga u planu je bio smještaj konzuma, škole i doma te kapelice, dok je istočni trg planiran kao igralište za djecu. Brza gradnja naselja dogodila se i zbog vremenski ograničenih od Grada danih povlastica za gradnju. Uz samostan Antunovac s kapelicom, zgradom u gotičkom stilu, 1927. godine sagrađena je i zgrada u sličnom stilu u kojoj se smjestila prva trgovina. Kuće u naselju bile su minijature ladanjskog načina stanovanja, zaključila je u svom djelu arhitektica Darja Radović Mahečić, što je prenio Jurčev.
Razgovore koje je autor knjige Jurčev vodio s onima koji se još sjećaju početaka uspomene su o zajedništvu, druženju i solidarnosti tih davnih dana. Sjedište svih zbivanja bio je Kažotićev trg, Kontakova ulica i Jakićeva ulica, koja je bila kvartovska “promenada”. Mladi stanovnici kvarta svakodnevno su se okupljali i družili na Zoričićevu trgu, pjevalo se tu uz gitaru, igrao mali nogomet i druge igre.
Antonio Jurčev, borongajsko dijete, danas ravnatelj lokalne OŠ “A. G. Matoš”, autor je ove jedinstvene monografije
Tijekom 30-ih godina u naselju je bilo mnogo malih obrtnika - trafika, pekarna, brijač, krojač. Kvartovska gostionica bila je “Srček” u Kontakovaj ulici i gostionica “Piršić” kod današnje Branimirove. Važna društvena događanja zbivala su se u Dominikanskom samostanu gdje su se održavale predstave, predavanja i prikazivali filmovi. U kvartu je otvoreno prvo katoličko ton-kino u Zagrebu, Kino Stella, 21. svibnja 1938.
BOMBARDIRANJE
Uniformirani željezničarski radnici ujutro su u uniformama odlazili na posao i vraćali se kasno poslijepodne. Na posao i s posla vozio ih je vlak, popularno zvani Zec. Atmosfera u naselju opisana je i u knjizi “Krijesnice predgrađa” jer je jedno od djece željezničarskih obitelji pisac Mladen Kušec.
Dolaskom rata među stanovnike se polako uvukao strah zbog blizine ranžirnog kolodvora i vojne značne luke na Borongaju, koji je bio opravdan jer su to i bili ciljevi prvog zračnog napada na Zagreb 1944. Neprecizne bombe pogodile su upravo obiteljske kuće i zgrade, stradao je i dio stanovništva. Bila je to jedna od tužnijih zagrebačkih ratnih priča. Tijekom dvaju najrazornijih bombardiranja Željezničke kolonije oštećeno je ili srušeno oko 40 kuća.
- Obnova zgrada i naselja trajala je gotovo dva desetljeća. Dio je naselja i danas sačuvao izvorni izgled - kaže Antonio Jurčev.
Jedna od zanimljivih poslijeratnih priča datira iz 1953. kada je Željezničarsko naselje za vrijeme boravka u Zagrebu posjetila Eleanor Roosevelt. Susrela se s obitelji Mates u njihovoj obiteljskoj kući u Jakićevoj ulici. Naime, tih je godina Leo Mates bio stalni predstavnik Jugoslavije u Ujedinjenim narodima i veleposlanik u SAD-u i održavo je prijateljske odnose s obitelji Roosevelt.
Stare parne lokomotive svakodnevno su uz naselje vozile sve do 1960-ih godina.
- Najopsežnije priče o “vagonašima” našao sam u tekstovima koje su zabilježili i sačuvali oci Dominakanci iz samostana u Kontakovoj ulici. Osam godina sam radio na knjizi - kaže Jurčev.
Predstavljanje monografije koju je izdalo Ljevak održalo se 25.1.2017. u dvorani poslovne zgrade Kraš, na Ravnicama.
