Naslijediti renesansnu palaču nešto je što se dogodi rijetkim sretnicima, a posebno kada je ona u povijesnoj jezgri Dubrovnika, i to njezinu najmir nijem dijelu, gdje nema buke (da, ondje postoje čak i takve ulice) i gdje čak možete čuti slavuje kako pjevaju, što je još jedan bonus.
Prava je rijetkost naći u Dubrovniku povijesnu palaču koja danas nije preuređena u muzej, hotel, luksuzne apartmane ili neke druge javne objekte, koja i dalje služi za svakodnevni život, odnosno u kojoj još žive lokalni stanovnici ili, kako to Dubrovčani vole reći, domaća čeljad. Sve se danas u Dubrovniku može lako prodati ili kupiti, novac u tom gradu, nažalost, sve kupuje, no stanovnici ove palače nisu zanimljivi samo zbog činjenice da žive u nesvakidašnjem prostoru nego i zbog toga što im je iznimno stalo do očuvanja izvorne dubrovačke starine. Svoj su život podredili tome.
TRADICIJA
Riječ je o palači Skočibuha-Bizzaro u Restićevoj ulici broj 1, na gradskom predjelu zvanom Pustijerna, sagrađenoj u 16. stoljeću. Palača ima tri kata, a na prvom žive naši sugovornici, bračni par Klara i Vinko Previšić te njihova djeca. Doselili su se 1990. godine, kada su dobili u nasljedstvo prvi kat renesansne zgrade. Posljednji vlasnik vlastelin bio je Mario Bizzaro.
Tetka Vinka Previšića, sestra njegove bake, godinama je služila kod toga vlastelina. Budući da on nije imao nasljednike, u “Testamentu” koji obitelj Previšić dandanas pomno čuva, napisao je da sve ostavlja svojoj vjernoj slugi, koja mu je služila u dobru i u zlu. - Svu svoju imovinu Mario Bizzaro ostavio je mojoj tetki Klari Bošnjaković, a ona je potom sve to ostavila nama jer ni sama nije imala djece i nije se udavala - objašnjava Vinko Previšić.
Život u renesansnoj palači u modernim je vremenima uvjetovan silnim odricanjem i neprestanim ulaganjem, no Previšići su se već naviknuli živjeti u palači i više ne bi mogli živjeti nigdje drugdje. Na njihovim ulaznim vratima još stoji natpis Bizzaro, pa i prije nego što se uđe u njihov stan, već to pokazuje koliki respekt obitelj ima prema dubrovačkoj starini. Toliko žele sve izvorno sačuvati da je danas u Gradu zaista rijetkost naći nekoga tko toliko poštuje baštinu.
- Treba imati sluha za to. Svi bi to prodali i unovčili, a mi to želimo očuvati. Nismo nikada ni razmišljali o prodaji i nema tog novca za koji bismo ovo prodali. Volimo starinu, živimo u dosluhu s njom. Mnogi bi to danas prodali za velik novac jer se sve u ovom Gradu prodaje. Uporno se borimo da se to ne proda - dodaju Klara i Vinko Previšić, s ponosom ističući svoju strast prema dubrovačkoj starini.
U stan se ulazi kroz poveću blagovaonicu, kojom dominira starinski luster težak oko 30 kilograma. Primjećujemo i iznimno vrijedan zidni sat koji nije radio 30 godina sve dok ga vrsni dubrovački urar Miho Katušić nije popravio i sada pokazuje točno vrijeme u minutu.
Tu je i starinska peć. Naši sugovornici kažu da ih je njezina obnova nedavno stajala 6000 kuna, a meštar koji ju je popravljao došao je iz Osijeka. Uspjeli su je vratiti u prvotno stanje. To je kalijeva peć, datira iz 19. stoljeća, a nije bila u funkciji gotovo 60 godina. U njoj će vatra gorjeti samo povremeno, za Božić i Novu godinu, jer, kako dodaje Klara, voli u domu imati taj starinski ugođaj koji dočarava i takva peć.
U blagovaonici je puno lijepih starih predmeta. Neki su obnovljeni i očuvani, a nekima tek slijedi restauracija, poput ormara koji je služio kao biblioteka, starih slika, ukrasnih predmeta, vrata, zavjesa od baršuna...
Iako je sve u ovom stanu na tragu tradicije, najdojmljiviji je ipak dnevni boravak, odnosno nekadašnja saloča, kako su u Dubrovniku nazivali sobe za prijem gostiju i zabavu.
KASETIRANI STROP
U saloči je još originalni drveni stol iz 16. stoljeća, kao i stolice iz istog vremenskog razdoblja, no ono što dominira ovom prostorijom kasetirani je drveni strop ukrašen pozlatom i uljnim oslikom koji datira iz 18. i 19. stoljeća. Kasetirani strop u saloči postavljen je zahvaljujući obitelji Bizzaro, čiji je obiteljski grb na središnjem dijelu stropa, na koji je naknadno dodan u 19. stoljeću. Gotovo sav namještaj i ukrasni predmeti iz tih su davnih vremena, no odlično su uklopljeni u moderno vrijeme. Takvi stropovi mogu se danas vidjeti jedino u Veneciji, u Dubrovniku je to zaista prava rijetkost.
Čak je i parket u saloči originalan, star oko pet stotina godina. - Pod je panel, to se više ne može niti pronaći nigdje. Sve je bilo ispucalo, na zidovima je bilo sto boja, sve smo obnovili. U zgradi nema vlage, što je jako dobro. U sjedećoj garnituri u saloči bila je slama. To smo obnavljali cijelu pretprošlu zimu. Izvorna tkanina bila je šarena, puno tamnija, a mi smo naručili iz Italije novu tkaninu u svijetloj boji, koja je slična brokatu. Bili su uništeni i federi. Maknuli smo slamu iz te sjedeće garniture, izvadili smo sigurno dvanaest vreća ‘srednjovjekovne’ slame, mislili smo da ćemo se ugušiti, to je bila prava višestoljetna prašina - pričaju nam Klara i Vinko.
SAMI U SVEMU
Jedino su kuhinju, spavaće sobe i kupaonicu uredili na moderan način, drugo je sve s prizvukom prošlosti. Iako je objekt vrhunska patricijska palača i jedna od rijetkih iz renesanse koje su do danas očuvane u Dubrovniku, te je preživjela sve prirodne i društvene potrese, Grad i Konzervatorski odjel nemaju baš previše sluha da im pomognu u obnovi i održavanju palače.
Poslije rata, početkom 90-ih godina, tražili su od Grada Dubrovnika i Konzervatorskog odjela da im obnove krov, no morali su je sami financirati, što ih je stajalo 40.000 kuna, samo da bi ga vratili u prvotno stanje.
- Da su Grad Dubrovnik i konzervatori prema nama bili fer svih ovih godina, mogli smo se s njima dogovoriti da zdanje povremeno funkcionira kao muzej te da posjetitelji dođu pogledati kako izgleda život u renesansnoj dubrovačkoj palači, ali baš nitko nije imao razumijevanja za to.
Treći kat zgrade u vlasništvu je Grada, iz njega su iseljeni stanari i gore je ruševina. To je dokaz kako se Grad Dubrovnik brine za svoje starine. Grad je trebao financirati obnovu krova za cijelu zgradu, a ne mi mali ljudi - govori Vinko o onoj ne tako lijepoj strani života u dubrovačkoj palači.
- Svojoj djeci uvijek govorimo: nemojte ovo nikada prodati. Nama je ovo svetinja. U ovu palaču je uloženo ne samo puno novca i vremena nego i puno ljubavi i odricanja - dodaju Klara i Vinko, istinski ljubitelji i čuvari dubrovačke prošlosti i tradicije.
IZOSTANAK GOTIČKOG STILA
Povijest palače Skočibuha-Bizzaro
Palača je sagrađena na mjestu nekadašnje kuće vlastelina Nika Đurđevića. Naručitelj je bio pučanin Tomo Stjepović zvan Skočibuha, pripadnik obitelji pomoraca sa Šipana. Rođen je 1484., a obogatio se pomorstvom i trgovinom. U razdoblju od 1527. do 1557. godine intenzivno kupuje zemlju i kuće te gradi palače za svoju obitelj.
Najbolji dokaz njegove poslovne umješnosti, ali i promjene društvene strukture u tom razdoblju, činjenica je da je obiteljsku palaču dao sagraditi na Pustijerni, u prestižnom dijelu grada koji je dotad bio rezerviran za vlastelu zbog blizine katedrale i Kneževa dvora (što je palača bila bliža javnom i crkvenom središtu grada, to je njezin vlasnik bio važniji).
Nakon Tomove smrti 1559. godine glava obitelji postaje njegov sin Vice, koji uspješno nastavlja očeve poslove. Pročelje ove palače značajno je zbog izostanka gotičkog stila, pa tako renesansna arhitektura potpuno prevladava, što je za tradicionalistički nastrojenu dubrovačku sredinu važno. Znakovito je i to što se radi o palači pučanina, a ne konzervativnih vlastelina koji su radi očuvanja svog ugleda, naglašavanja svojeg staleža i starosti obitelji najčešće koristili gotičke elemente.
Foto: Tonči Plazibat
