Zagrebačkom Bijeničkom cestom stižemo do rampe iza koje se “krije” poznati znanstveni Institut Ruđer Bošković. Institut za koji je gotovo svatko čuo, no osim onih koji ovdje rade rijetko tko ga je vidio ili obišao. Prvi pogled iznutra prostire se prema nekoliko zgrada okruženih zelenilom. Ispod jednog stabla preko ramena “gleda” nas golemi Ruđer Bošković, onako gotovo usnuo, kip je to Ivana Meštrovića.
POGLEDAJTE VIDEO!
Institut Ruđer Bošković smješten je na površini od 13 hektara. Kompleks Instituta visoko je vrednovani građevinski sklop od kojeg je dio zgrada zaštićeno kulturno dobro Hrvatske. Prostorni koncept i projekt svih građevina nastalih ovdje od početka gradnje 1951. pa do 1965. godine djelo su arhitekta Kazimira Ostrogovića. Sve je počelo kada je 1950. godine Privredni savjet i Vlada SFRJ donijela odluku o osnivanju Instituta iz područja atomske fizike u sastavu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Iste godine JAZU osniva odbor za izgradnju Instituta i počinje njegov gradnja.
U zgradi zvanoj krilo I i II, koje su manje-više danas izvorno sačuvane, dočekao nas je viši znanstveni suradnik Marin Roje, iz Zavoda za organsku kemiju i biokemiju, naš vodič kroz Ruđer i zaljubljenik u baštinu mjesta na kojem radi.
- U drugom krilu ovih zgrada prvo je bio Institut za fiziku i neutronski generator na kojem je radio nuklearni fizičar, akademik Ivo Šlaus. Generator se više ne koristi. Zgrade prvog i drugog krila prilično su se pregradile s vremenom, gotovo od samog početka su krenule pregradnje, ali ovdje imamo još nekoliko “vremenskih kapsula”, prostorija koje su ostale sačuvane kao što je bivši radioizotopni laboratorij koji je vodila dr. Dina Keglević. Također u gotovo izvornom stanju je i jedna od predavaonica, knjižnica i nekoliko kabineta - objašnjava Marin Roje.
Vintage radioizotopni laboratorij iz 50-ih, koji je danas u zelenoj boji, dok je originalno bio bijele boje namještaja s crnim ručkama, ispunjen je mnogim predmetima, od kojih kao da svaki može ispričati neku svoju priču. Doznajemo, primjerice, da je jedna od radnih površina u laboratoriju napravljena od čelika koji je dobiven kao reparacija od Njemačke za ratnu štetu nakon Drugog svjetskog rata. U početku se ovdje proučavala radioizotopna kemija, dok sada u ovom dijelu Instituta caruje organska kemija. Tu je smješteno i nekoliko modernijih laboratorija u kojima se, među ostalim, radi na istraživanjima za farmaceutsku industriju.
Institut Ruđer Bošković nije samo skup zgrada s potpisom znamenitog arhitekta, nego su prvenstveno bitni znanstvenici koji su u ovim prostorima ostavili svoj golemi trag. I ravnatelji, kao što je bio Ivan Supek, na čiji je prijedlog Institut dobio ime po znamenitom hrvatskom fizičaru i astronomu iz 18. stoljeća Ruđeru Josipu Boškoviću. Danas u Institutu radi velik broj znanstvenika i istraživača, njih više od 500, koji djeluju u 20 odjela, a mnogi od njih u neadekvatnim i improviziranim prostorima. Kada je otvoren Ruđer, zvali su ga Mala Švicarska.
U blizini je i vodotoranj napravljen od kamena sa Sljemena, koji danas više izgleda kao kula iz neke bajke. S njegova se vrha pruža pogled na svu raskoš golemog prostora Instituta. I on ima svoju priču - voda iz spremnika služila je ciklotronu. Naime, 1962. godine pušten je u Institutu u pogon ciklotron koji je ubrzavao deuterone do energije od 16 MeV s intenzitetom snopa do nekoliko stotina mikroampera. Sagrađen je snagama djelatnika Instituta i domaćom industrijom te se koristio za proizvodnju radiofarmaceutika, a bio je u svoje doba jedan od najsuvremenijih uređaja u svijetu. Ciklotron je akcelerator čestica koji služi za ubrzavanje kretanja nabijenih atomskih čestica.
Slično kao i vodotoranj, i bazen fontana koja se nalazi na sredini velikog prostora Instituta zapravo nije samo ukras, nego je nekoć služila da dodatno hladi vodu za ciklotron koji se nalazio ispod nje. Za potrebe ciklotrona, golemog uređaja koji je nekoć prolazio podzemljem Ruđera, sagrađeni su i podzemni tuneli koji su služili za njegovo održavanje i koji spajaju nekoliko krila zgrada. Danas dugački tajanstveni tuneli uglavnom služe za brz prolaz znanstvenika iz jednog krila u drugi, koji koriste zimi.
Put nas dalje vodi u šumoviti dio parka gdje se, pak, smjestila zgrada Zavoda za eksperimentalnu fiziku u kojoj istraživanja vodi akademik Milko Jakšić, fizičar. Ovdje je jedan stariji akcelerator čestica ili sudarivač, crvene boje, i niz drugih instrumenata, zapravo sve je nalik na mini verziju švicarskog instituta CERN.
Foto: Ivan Posavec
