Upravo zato što sam nedavno postao član Hrvatskog helsinškog odbora smatrao sam nepriličnim doticati se tema povezanih s tom institucijom na ovom dragocjenom kolumnističkom prostoru. Međutim, za današnju iznimku, uvjeren sam, imam mnogo svima važnih razloga. U prvom redu njih sedam koji imaju ime i prezime. To su Igor Vukobratović, Petar Vukelić, Mario Šimunković, Matko Boršić, Jurica Mlakar, Filip Jeličić i Pavao Babić.
Riječ je o sedmorici mladića koji su 10. prosinca, na Dan ljudskih prava, na svečanosti dodjele nagrada HHO-a u zagrebačkom HNK u ime svih prijatelja Luke Ritza primili nagradu koja nosi zauvijek opominjuće ime Aleksandre Zec. Nijedan nije citirao ni redak obrazloženja te nagrade kojom se željelo “još jednom odati počast Luki Ritzu koji je bio žrtva nasilja u ‘mirnom’ gradu Zagrebu”, “podsjetiti na svu pogubnost i grozotu svakog nasilja, ali istovremeno i odati priznanje hrabrosti skupine djevojaka i mladića koji su svojom sviješću i angažiranošću doprinijeli pronalaženju i uhićenju Lukinih ubojica”.
Niste saznali da su ti predstavnici skupine koja je “svojim akcijama potaknula na razmišljanje i pokazala vrijednost i potrebu građanskog samoorganiziranja, odgovornosti i djelovanja” dobili daleko najveći i najdulji aplauz. Niste čuli za potresnu tišinu u kojoj je potom član HHO-a Zlatan Stipišić Gibonni njima, kao i roditeljima Luke Ritza, uručio priznanja. Nitko vas nije izvijestio niti o govoru koji je u ime svih njih održao Igor Vukobratović. Jedva susprežući nagomilane emocije i hrabro nadvladavajući mladenačku tremu, on je pokazao rijetko viđeno lice svoje generacije.
Hrabro, zrelo i odgovorno, promišljenim riječima te glasom i argumetnima koji se ne smiju prečuti, zahtijevao je pravdu. Osobno želim vjerovati da je njegove riječi državni odvjetnik Mladen Bajić doživio kao obavezu za budućnost još snažniju od one izrijekom spomenute u obrazloženju nagrade koja je i njemu uručena. Nigdje niste mogli pročitati ni riječi o obrazloženjima nagrada koje su dobili novinarski veteran Ante Gavranović i riječki nadbiskup Ivan Devčić. Prešućena je i jasna opomena koja je u obrazloženju nagrade novinarki HTV-a Sanji Mikleušević Pavić izrečena svima koji su je u vlastitoj medijskoj kući raznim pritiscima, sve do smjenjivanja s uredničkih mjesta, pokušavali spriječiti u predanom obavljanju posla. Valjda prvi put bez prigovora i pogovora tu je opomenu među uzvanicima morao odslušati i ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić.
Ali, zato je velika medijska pažnja pripala Ivanu Grubišiću, Vladimiru Gredelju i Anti Klariću koji su u znak neslaganja s nagradom Mladenu Bajiću istupili iz HHO-a, očito ne hajući za ostale vrijedne ljude koji su tog dana pred javnošću istaknuti kao uzori.
Štoviše, samozvani “guratelj Mosora” Ivan Grubišić čini to i dalje demonstrirajući intervjuom u posljednjem broju Nacionala (!) u najmanju ruku vrlo dvojbeno poimanje demokracije. Baš kao i Gredelj i Klarić, Grubišić niti je iskoristio svoje pravo, niti je ispunio obavezu sudjelovanja u raspravi i donošenju zajedničkih odluka, dakle pravo i obavezu što idu uz članstvo u bilo kojoj organizaciji koja na takav način funkcionira. Uostalom, da su sudjelovali na plenumu HHO-a koji je raspravljao o nagradama, svojim su argumentima i glasovima vrlo izvjesno mogli utjecati upravo na odluku koja im je sporna.
Ne mogu ne zaključiti sljedeće: da su mu se svojedobno ostvarile političke ambicije pa da je ušao u bilo koje tijelo državne ili lokalne vlasti, Ivan Grubišić na sjednice vjerojatno ne bi dolazio, ali bi ostavkom sa sebe skinuo odgovornost čim neko glasanje, u kojem ne bi sudjelovao, ne bi završilo po njegovoj želji. Potom bi se povukao na rezervno prijestolje moralne superiornosti koje si je sam isklesao i otamo proglasio ništavnima sve one koji su, za razliku od njega, svatko prema svojoj savjesti, odradili preuzeti posao.
Pritom ne bi dopustio ni najmanju mogućnost da su ti ljudi možda učinili i nešto dobro te prepoznali i nagradili i neke ljude koji to bez i najmanje sumnje zaslužuju. Recimo, prijatelje Luke Ritza po kojima bi ovu godinu svakako trebalo pamtiti. Oni su, naime, svoje brdo pomaknuli, dok don Ivan Grubišić pomiče samo one kamenčiće kojima se svako malo hitne s kamene i okamenjene propovjedaonice svog nepomaknutog Mosora.
Branimir Pofuk
