Sve što se tiska, čuva se za budućnost u spremištima ili računalima institucija poput Sveučilišne nacionalne knjižnice. Zbog tih skladišta kolektivnog pamćenja dodatno je važno pravo na reagiranje i ispravak koje ima svatko tko misli da je o njemu u medijima objavljena neka neistina.
To je pravo iskoristila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kad je preko svoje službe za odnose s javnošću Jutarnjem listu uputila dopis u kojem tvrdi da je u mojoj prošlotjednoj kolumni objavljen netočan podatak kako Viktor Žmegač nije član te institucije. HAZU je, čisto formalistički gledano, u pravu u odnosu na jednu rečenicu mog teksta u kojoj sam citirao uvaženog akademika Nedjeljka Fabrija. On je, pak, na predstavljanju najnovije Žmegačeve knjige u Matici hrvatskoj podsjetio "kako je Viktor Žmegač u Njemačkoj član Saske akademije znanosti, ali nije i Hrvatske". Isto tako, HAZU je, također čisto formalistički gledano, u pravu u odnosu na naslov kolumne "Žmegač nije član HAZU. Sramota".
Međutim, HAZU nipošto, pa čak ni čisto formalistički gledano, nije u pravu u odnosu na zaključak mog teksta koji je glasio: "U svakom slučaju, to što Žmegač u Hrvatskoj nije akademik ipak je pomalo sramota svih onih koji to jesu".
Ne pišem ovo kako bih tjerao mak na konac. Štoviše, u nekom drugom slučaju osjećao bih se počašćenim što na moj tekst, makar i ispravkom netočnog navoda, reagira tako dična institucija kao što je nacionalna akademija. Nažalost, taj drugi slučaj pretpostavljao bi instituciju koja svoj ugled zaslužuje ne samo formalistički, nego i svojom stvarnom ulogom u društvu. A jedan od glavnih zadataka ustanova te vrste u svijetu, pa i kod nas, uspostavljanje je vrhunskih i vrhovnih kriterija vrsnoće te nagrađivanja onih koje ta vrlina krasi i stvaranja još boljih uvjeta za njihov rad.
HAZU, nažalost, to ne čini, što zorno dokazuje upravo sporna ispravka kojom se baš zato i bavim.
|
Stranac?! |
