Dvorac obitelji Werner u središnjem dijelu Tuškanca, inače rezidencijalni objekt Ministarstva obrane i Oružanih snaga za svečana primanja stranih vojnih delegacija, napokon bi mogao postati vojno vlasništvo. Naime, nakon što je 2010. godine službeno vraćen Gabrijeli Kamnatnik, obiteljskoj nasljednici dr. Milana Marića kojemu je nakon Drugoga svjetskog rata otet i nacionaliziran, 26. rujna, na sastanku u Agenciji za upravljanje državnom imovinom, konačno je dogovorena zamjena nekretnina.
Bivši načelnik Glavnog stožera OS RH, general Josip Lucić, još je prije bio zatražio da ljetnikovac ostane u vojnim rukama, a odvjetnik gđe Kamnatnik ponudio ga je Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom na prodaju za 2,5 milijuna eura. No, za državu je to bio prevelik iznos pa su počeli razgovori o zamjeni nekretnina.
Nasljednica Gabriela Kamnatnik, koja živi u Kanadi, predložila je Agenciji za upravljanje državnom imovinom da vojsci ostane ljetnikovac, a da ona u zamjenu dobije prostor elitne kavane Corso u središtu Zagreba koja je već godinama zatvorena. Sada slijedi procjena kavane kao zamjenske nekretnine radi usporedbe cijene, a zatim će se Upravnom vijeću AUDIO-a predložiti daljnje postupanje. Osim samog ljetnikovca od 530 četvornih metara, predmet povrata je i zemljište na kojem se ljetnikovac nalazi. Riječ je o ukupnoj površini od 15.998 četvornih metara. Vrijednost ljetnikovca procjenjena je na 3,050.000 eura.Kako doznajemo, država će zemljište najvjerojatnije nadoknaditi državnim obveznicama.
Zahtjev za povrat nacionaliziranog ljetnikovca početkom 2000-ih, na temelju Zakona o povratu imovine oduzete u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, podnio je Mario Marić koji je živio u Kanadi.
On je bio sin i nasljednik dr. Milana Marića koji je u posjed ljetnikovca došao 1929. Mario Marić nekoliko je godina nakon podnošenja zahtjeva preminuo, koju godinu poslije umrla je i njegova supruga koja je bila njegova nasljednica.
Nakon smrti gđe Marić, ljetnikovac je naslijedila Gabriela Kamnatnik kojoj je Mario Marić bio stric. Upravo njoj je zagrebački gradski Ured vratio ljetnikovac. U Rješenju o povratu imovine stoji da je gđa. Kamnatnik obavezna sklopiti Ugovor o zakupu ljetnikovca s Republikom Hrvatskoma na najmanje 10 godina.
No, vojska se dvorca nije željela odreći. On je dio vojarne koju koristi elitna postrojba HV-a, Počasno-zaštitna bojna, a sportski prostori vojarne omiljeni su predsjedniku države i premijeru za rekreaciju. Sigurnosno gledano, za vojsku bi bio problem kada bi dvorištem vojarne šetali civili koji bi radili u ljetnikovcu.
Unutarnje uređenje ljetnikovca za širu javnost je potpuno nepoznato. Civilni novinari u njega nikada nisu pozvani na neki protokolarni događaj. Nedavno je u ljetnikovcu održan prijem u povodu 21. godišnjice osnutka Glavnoga stožera. Na susret predsjednika Republike sa svim načelnicima Glavnoga stožera civilni mediji nisu pozvani. Ministar obrane i načelnik Glavnog stožera odobrili su Jutarnjem listu da prvi ekskluzivno ovjekovječi interijer bivšega ljetnikovca.
Sam dvorac sastoji se od podruma, prizemlja i prvog kata. Prizemlje je uređeno za primanja, a na katu su četiri apartmana, dva veća i dva manja. No, njihovo uređenje čeka bolja vremena. Danas su potpuno prazni. U prizemlju je veliko predvorje,čiji je pod prekriven mramornim pločama, iz kojeg se može ući u jednu veliku prostoriju i manju urednu kuhinju. Zidove prostorije za primanje krase fotografije svih dosadašnjih ministara obrane, predsjednika Republike te fotografije na kojima su ovjekovječeni važni vojni i poliktički događaji iz hrvatske povijesti: podizanje zastave prilikom primanja u NATO, posjet predsjednika Georgea Busha, posjeti visokih dužnosnika NATO-a, sudjelovanje hrvatskih vojnika u misijama.
U prostoriji je samo jedan manji stol s nekoliko stolica. Iz te prostorije kroz visoka tapecirana vrata ulazi se u manju intimniju prostoriju idealnu za sastanke.
U njoj je omanji stolić okružen sjedećom kožnom garniturom i foteljama. Tu je i televizor. Zid krase portreti nekoliko bivših načelnika Glavnog stožera, generala Tusa, Bobetka, Miljavca i Domazeta... Uz sanitarni čvor, u prizemlju su još dvije manje prostorije. One se ne koriste za službene događaje.
U jednoj je namještaj koji se ne koristi, a druga je prazna. Na kat se penje zavojitim drvenim stepenicama od kvalitetnog drva.
Tuškanac: Najskuplja lokacija za nekretnine
Osim samog ljetnikovca predmet povrata je i zemljište na kojem se ljetnikovac nalazi. Riječ je o ukupnoj povrđini od 15.998 četvornih metara prvorazredne parcele koja postiže najviše cijene u Hrvatskoj. Na tom zemljištu je 1975. sagrađena vojarna za potrebe tadašnjeg Sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske. Prema zakonu objekti koji su na nacionaliziranom zemljištu izgrađeni nakon nacionalizacije ne mogu biti predmet povrata.
Kako saznajemo država će zemljišta najvjerovatnije nadoknaditi isplatom državnih obveznica. Nakon stvaranja neovisne Hrvatske na istočnom dijelu vojarne izgrađen je tzv. rekreacijski kompleks. Dva natkrivena teniska terena, bazen i ostali objekti. Pokojni predsjednik Tuđman tu je vrlo često igrao tenis , a njegova pratnja uživala je u roštilju ispod sjenice koja je također izgrađena sredinom 90- tih.
Slavni 'kokošinjac' obožavali su Krleža i Marinković te zagrebački masoni
Prostor kavane Corso već više od desetljeća zjapi prazan, a iza velikih reklama koje su se izmjenjivale svih ovih godina, na uglu Ilice i Gundulićeve ulice skriva se slavna prošlost nekoć omiljenog okupljališta zagrebačkog građanstva.
Nekad je na tome mjestu stajala jednokatnica Ferdinanda Budickog, a u prizemlju te ugaone zgrade 1902. godine otvorena je prva zagrebačka prodavaonica automobila. Kuća Budickoga srušena je 1907., i na tom je mjestu podignuta palača Hrvatsko-slavonske zemaljske banke. U prizemlju i polukatu banke otvorena je nova kavana Corso sa striptiz-barom koji su stariji purgeri zvali “Kokošinjec”. Vlasnik kavane bio je Bernard Kastl, interijer je uređen u secesijskom stilu, a Corso je tada bilo omiljeno okupljalište zagrebačkih masona. Do ponovnog preuređenja došlo je 1933., a za novi interijer bili su zaslužni Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić. Kavana je krajem 60-ih godina bila okupljalište umjetnika, a među stalnim gostima bili su i Miroslav Krleža i Ranko Marinković. Ponovno je preuređena 1975., a kao dizajner interijera pojavio se Vjekoslav Richter. U to vrijeme najbrojniji gosti su bili umirovljenici intelektualci. Rat je 90-ih kavani servirao novu klijentelu. Umirovljenici su se povukli ostavljajući prostor srednjoškolcima alternativcima. Nakon dolaska na vlast 2000., gradonačelnik Milan Bandić s tvrtkom Splendid i Božom Crnjcem sklapa ugovor o najmu. Tada su počeli i radovi na uređenju prema projektu Roberta Someka i bečkog arhitekta Hermanna Czecha. No, od toga nije bilo ništa, a kavana je i danas samo prazni prostor sa slavnom prošlošću. (Goran Penić)
Glavni stožer HV-a 1991. osnovan u ljetnikovcu
Najstariji podatak o ljetnikovcu Werner datira iz 1820. Tada je u vlasništvu trgovca Valentina Wernera, po kojem je i dobio ime. Sljedeći je vlasnik Nikola Koller 1868. koji gradi novu kuću,jezgru današnjega dvorca. Edmund Kolmar, idući vlasnik, 1889. dograđuje ljetnikovac. Objekt je adaptiran i prigrađen 1929. za vlasnika dr. Milana Marića, kolekcionara i trgovca umjetninama. Nakon Drugoga svjetskog rata ljetnikovac je nacionaliziran. U njemu je bio gradski Sekretarijat za unutarnje poslove. Godine 1990. u vojarnu se uselila Specijalna policija, a 1992. Odjel za zaštitu predsjednika RH. Istodobno, u vojarni je bilo i Zapovjedništvo ZNG-a. U toj su vojarni generali Imra Agotić i Anton Tus 1991. godine osnovali Glavni stožer HV-a i to je bilo mjesto gdje je formirana Hrvatska vojska. Na temelju sporazuma ministara MUP-a i MORH-a, 1994. je vojarna predana na korištenje HV-u i poslije su u nju smješteni pripadnici Počasno- zaštitne bojne. U tu su vojarnu na sportske aktivnosti odlazili bivši predsjednici Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, a tu je praksu nastavio i predsjednik Ivo Josipović.