ZAGREB - Čak sedam godina prošlo je od “Malo mi za sriću triba” do “Ja vjerujem”, novog albuma Doris Dragović. O tome što je radila u međuvremenu i zbog čega je izbjegavala medije, splitska je pjevačica progovorila u razgovoru za Studio.
• Nakon sedam godina izdali ste album. Zbog čega je stanka bila toliko duga?
- Album ‘Malo mi za sriću triba’ bio je presudan za mene, gotovo sudbinski, jer mi je postavio vrlo čvrste i jasne standarde. Razinu ispod koje više nikad ne mogu ići. Bio mi je novo iskustvo, promišljanje, kao i zahtjev samoj sebi za granice do kojih mi valja dosegnuti. To je lijepo i dobro, ali istovremeno vrlo teško. Ne samo za mene, već i za moje drage suradnike.
Potraga za savršenstvom uvijek je nemoguća misija i mora dugo trajati. U protivnome nije vjerodostojna. Naravno da pri tome ne mislim reći da je album ‘Ja vjerujem’ savršenstvo, ali sama potraga vrijedi. I to zato što predmnijeva rad, ne samo na muzici, stihu, aranžmanu, produkciji, već prije svega na sebi. Traganje za onim što ja jesam i što želim, kao čovjek i umjetnik. Stoga se rad na albumu ‘Ja vjerujem’ protegnuo na nekoliko godina. Ponekad mi se činilo - evo, to je tih deset, a onda je zasvijetlila neka nova pjesma i odvela priču u novom pravcu i - sve nanovo. Godinu i pol radili smo na konačnom odabiru i pripremi, oko pola godine u studiju… Eto, ova moja priča već traje sedam godina i baš mi je drago primijetiti da sve teže riječima objašnjavam pojave vezane za svoju karijeru, a sve ih lakše otpjevam. Stoga valja slušati i odslušati.
• Što se s vama zbivalo posljednjih godina?
- Uz televizijske i koncertne nastupe, snimila sam dva mjuzikla, surađivala na albumu Giannia Gamulina, imala studente, bila gost na bezbrojnim osobnim i dobrotvornim koncertima i glazbenim uracima.
• Je li bilo dovoljno kratko?
Šalu na stranu, kako već rekoh, ove su godine bile ispunjene i bogate. Kažem to, jer su me ti prelijepi događaji obogatili. Zvuči smiješno dva giganta (mjuzikla) staviti tek tako u rečenicu, kad je u stvarnosti rad na njima trajao dugo, dugo. A svaki je za sebe različit po svemu. Prvi je bio ‘Grgur’ Zdenka Runjića. Sjetim se njegova uzbuđenja u vrijeme snimanja… On nikada nije bio u studiju tijekom samog snimanja (vjerujem zbog vlastitog umjetničkog prštanja), ali je s nestrpljenjem uvijek čekao čuti napravljeno. Sretna sam što sam dio njegova stvaralačkog puta.
Nakon toga, došla je, kao grom iz vedra neba, ‘Kraljica Katarina Kosača’ dvojice čudotvoraca hrvatskog mjuzikla Zlatka Tanodija i Ivice Krajača, u produkciji kulturnog mecene Mate Bandura. Potpuno novi pristup i iskustvo. Ponovo sati, dani, tjedni priprema, mjeseci studija i velika pomoć maestra Nenada Šiškova. Velika čast i iskrena, duboka zahvalnost na komplimentima za učinjeno od gospodina Krajača, čija mi riječ vrijedi dvostruko. No, postavljanje na scenu i jednog i drugog remek-djela, nažalost, ovisi o novcu. O puno novca, jer su to skupe produkcije.
Potom, mladi izvođač Gianni Gamulin i ‘Molitva’. Bila je to dvostruka odgovornost. Jer treba podići vrijednost uratka - zato ste i pozvani, i treba dobro napraviti ono što su prije vas učinili Celine Dion i Andrea Bocelli. Što drugo, ruke na muke, rad, rad, rad, pripreme, studio, mjesecima i - eto veselja.
Sve to vrijeme imala sam i svoje studente - divne mlade ljude željne znanja i iskustva. Na neki način ima tu nečeg roditeljskog - kao što kroz dijete živite i kad vas nema, tako i kroz preneseno znanje živi vaš rad. Obogaćuju moj život i rad i to je divan osjećaj.
Rekla bih da je, dakle, moju posljednju deceniju obilježilo sazrijevanje i lijepo putovanje prema mudrosti. Naizgled nebitne stvari na koje se više i ne osvrćemo, zapravo su sam život…
Ljudi, savjest, ljubav, vrijeme. Ne mogu sabrati proživljeni dan ako živim prebrzo. Zato mi treba odmak od vreve, gužve, bezglave i bezrazložne žurbe, pa ih i ne podnosim. Ja zaista živim činjenicu da ‘mi malo za sriću triba’ - a ljudi, ljubav, savjest, vjera, vrijeme koje imam su moje stvarno bogatstvo.
• Album je nazvan ‘Ja vjerujem’ po autobiografskoj pjesmi. U što vi vjerujete?
- ‘Ja vjerujem’, kako kaže pjesma, ‘da ljubav je cvijet iz kamena’, da iz svih naših teškoća izraste dobro. Vjerujem, ako se pitamo gdje je to dobro u našim bolestima, patnjama, samoći, neprihvaćenosti, stradanjima, da možda to dobro samo ne vidimo, ali je ono tu, da mi je Bog uvijek u pomoći i da moram širom otvoriti vrata, jer nitko ne ulazi kroz zatvorena vrata. Također, da je ljubav zaista smisao života, ali ne to koliko sam dobila, već koliko sam ljubavi od sebe dala. Da su ljudi većinom dobri, a oni loši samo ne znaju da mogu i dobro, da sam slobodna, u svemu, pa tako i birati dobro, ne zlo… I još puno lipih stvari.
• Od deset skladbi na vašem novom albumu, četiri je napisao Ivan Huljić. Kako je došlo do suradnje i kako ona izgleda u praksi?
- Volim zdravu mladost kojoj nitko od nas još nije dospio ‘objasniti kako stvari stoje’. Njima vjerujem, u njih se pouzdajem. Čudesno je kad iz onih malih vrtićara preko noći odrastu i odjednom imaju u sebi toliko toga da mogu dijeliti. Tako je bilo i kad me Ivan nazvao i rekao: ‘Teta Doris, imam neke pjesme, pa ako biste ih čuli…’ Sjeli smo uz klavir, pjesme su zasvijetlile. Pa aranžmani, studio, uzbuđenje, nestrpljivost. Ono što ga, uz očiti talent, krasi jest divan odgoj, skromnost i duboka milost. A to ‘suradnja’ i ‘u praksi’ - to ne znam. Pa on je ‘moje dite’, poznajem ga odmalena i vjerujem u njegove životne odabire.
• Osim Vjekoslave Huljić, koja je autorica četiriju tekstova tih skladbi, ovaj ste put i vi zaslužni za dvije pjesme. Kako se to dogodilo?
- Imala sam sreću s autorima i ovaj put. Neponovljivi i jedinstveni Jure Stanić napisao je ‘Dobra večer, dobri ljudi’ i vrlo posebnu, rekla bih tematski tradicijsku i povijesnu ‘Obilancu malinkonije’, autora stihova Branka Slivara. Moj dragi prijatelj Dado Pastuović imao je divnih pjesama, no baš te dvije ušle su u srce. A imale su neke druge stihove, štoviše muške tekstove. Dugo smo se mučili (više ja njega, nego on mene), a onda… Kako drukčije, osim providnošću, objasniti da se doslovno hodajući, iz studija, odjednom u glavi nižu stihovi, kao da ih netko diktira… Ja, naime, nikada, čak ni rekreativno, nisam pisala stihove. ‘Ja vjerujem’ da je to bio dar Oca dosadnoj kćeri koja je baš zapela za te pjesme. Naravno, da te riječi jesu moj osobni stav i izgovaramo ih svakodnevno. Ali, to još uvijek nije pjesma. Tek njihov poseban sklad čini poeziju.
• Zašto izbjegavate, tj. vrlo pomno dozirate svoje medijske istupe?
- Moj je poziv pjevati, ne govoriti. Sve su moje priče već ispričane, svi biografski podaci su znani (‘kad ste počeli pjevati, tko su vaši uzori…’). Biografije gube značaj ako se nudi sadržaj.
Nadalje, nekada, i to ne tako davno, preporuka je značila sve, a meni je danas gotovo najvažnija. Nečiji status mjerio se po vrijednosti rada i postignutog, trebalo se graditi i dokazivati. Nažalost, i čista rijeka nekad stvara smrdljive rukavce na bokovima. Tako smo i mi, uz lijepu i slobodnu zemlju, uzgojili i bare u kojima kvasa i vlada primitivizam, novac, lažna sloboda, uvezli smo sve one bedaste forme i formate i još nas netko uvjerava da je to tako, da tako treba. Dešava se da nepismeni uzimaju pero, a isti takvi ih vode, pa prelako lete poluinformacije, dezinformacije ili informacije koje se nikog ne tiču, jer imaju veze s nečijom utrobom. Poznajem i nekolicinu časnih koji nisu mogli tako. Budući da ne mogu biti u onoj bari, mogu ono što i svaki čovjek - mogu birati. Stoga je i ovaj razgovor moj izbor.
• Je li to vaša pobuna da se na jedan poprilično paušalan način prati vaša karijera?
- Uz paušalan dodala bih i plitak, jeftin i nepristojan način, a to lako prijeđe i u bahat. Općenito, na tom našem putu izgubilo se sve ono oko čega su se generacije prije nas trudile da bismo bili uljudni: pristojnost, odgoj, kultura, poštovanje. Brzo smo, i to loše, prepisali primitivne forme sa zapada, a ništa svoje novo nismo smislili, iako smo puni dobre, mlade pameti. S druge strane, da nema onih koji to konzumiraju, kao i onih koji to naređuju (ja ih zamišljam kao visoko profiterske brzousisne žabe), ne bi, vjerujem, bilo ni onih koji to rade. Tužno je to kada je, npr., uspjeh naše djece sedamnaesta vijest, a budalaštine prva. Ali ono što uvijek možemo jest izabrati dobro, a ne loše. U bilo kojem obliku.
• Može li se danas netko baviti tzv. javnim poslom i izbjegavati medije?
- Danas je, nažalost, sve pobrkano. Umjetniku se prati brak, a za glumca se misli da je voditelj, sportašu se objavljuju navodni grijesi iz privatnog života, političare pak pitaju o intimnom životu. Banke svoje usluge nazivaju proizvodima, a o stvarnoj proizvodnji nitko ne piše, ‘jer je to dosadno’. Nisam sigurna da tako itko može ozbiljno predstaviti ono što radi.
Mislim da nas premalo cijene oni što tvrde da to ljude ne zanima, da je važno samo koliko daleko priča može dosmrditi. Ljudi se na određeni stil navikavaju i uče, a za one koji žele biti dugovječniji nema boljeg izazova. No, prečice su uvijek bile izbor lažnih mudraca.
• Koliko se posljednjih godina promijenila glazbena scena i zbivanja na njoj?
- Ni više, ni manje, već onoliko koliko i društvo. Onoliko koliko se nataložilo svega o čemu svaki dan slušamo u vijestima i što je naštetilo čovjeku, toliko je stradalo i stvaralaštvo u cijelosti. Teška vremena najprije izbrišu ono najnepotrebnije za preživljavanje. Time je scena u širem smislu pogođeno tkivo. Glazbena scena, nadalje, nema ozbiljnog prostora za prezentaciju novoga. Nadasve važni glazbeni spotovi, nekada na TV-u emitirani između emisija, u poluvremenu utakmica, zbrisani su potezom pera i pretvoreni u epp deterdžent, piletinu i sprej za nešto. Ipak, sa zahvalnošću se sjetim riječi nekadašnjeg ravnatelja gospodina Vrdoljaka, nadahnutog našim redovnim odazivima, u ratno vrijeme, da stvaramo glazbu, spotove, sudjelujemo u glazbenim emisijama, tako potrebnim tada, putujući do Zagreba kroz neke opskurne busije i gadne krajeve, nekad i danima: ‘Vi niste gosti ove televizije, vi ste njeni sustvaratelji! I to vam nitko nikada neće oduzeti, vrata su vam širom otvorena’. Poslije mora da je neki žestoki propuh zalupio vrata. Spotovima u nos. Ma, zapravo, bude mi žao mladih ljudi koji nemaju sve one lijepe i ozbiljne mogućnosti koje smo mi imali nekada. Također valja istaknuti trud HTV-a na glazbenoj sceni i to valja cijeniti.
Biti reprezentacija zemlje nadasve je čast
• Bili ste najuspješnija predstavnica Hrvatske na Eurosongu. Kakva su sjećanja na Izrael?
- Biti reprezentacija svoje zemlje u bilo kojem području nadasve je čast, ali i prevelika odgovornost i uzbuđenje. To dobro znaju svi sportaši. Da bih izvukla maksimum iz sebe, najvažnije su mi bile pripreme, i fizičke, i duhovne, i psihičke prije odlaska, kao i velika samodisciplina u tih tjedan dana nakon dolaska u Jeruzalem. S druge strane, duhovno proživljavanje života u Izraelu presnažno je da bih ga lako izrekla. Nije to samo činjenica što sam bila u zemlji u kojoj je živio i radio Krist, niti samo činjenica da sam hodala njegovim stopama na putu za Kalvariju. To je nešto puno, puno više i puno, puno dublje. To je nada i mir svim ljudima dobre volje.
• Pratite li danas Doru i Eurosong?
- Pratim mlade kako se razvijaju i raduju me uspjesi kolega. Njihovo je veselje i moje veselje. Kroz njihovo dobro i moje dobro raste. A Dora, Eurosong… Neka se mladi raduju.
