ZAGREB - Kad se ovog tjedna u hrvatskim kinima pojavio “Mladi mjesec”, nova filmska ekranizacija romana vampirskog “teen” serijala Stephenie Meyer, hrvatski i ne samo hrvatski kino-prikazivači nesumnjivo su počeli trljati ruke. Drugi film o srednjoškolki Belli Swan i njezinu dečku besmrtnom vampiru po svemu sudeći bit će omladinski društveni događaj jeseni. Tjednima su me znanci koji imaju kćeri tinejdžerice zvali mogu li im nabaviti kartu za pretpremijeru, moj klinac danima je preslušavao pjesmu Musea iz prethodnog filma “Twilight”, a roditelji i pedagozi vele kako je Stephenie Meyer, nakon J. K. Rawling, produljila navadu čitanja za još jednu generaciju. Djevojčice uzdišu za bljedoputim, aristokratskim Edwardom (Robertom Pattinsonom), a vampiri su - definitivno - u modi.

Vjerovanje raznih kultura

No, da su dekadentni krvopije nešto poput kulturnog trenda dalo bi se zaključiti čak i da nije ćudorednih tinejdžerskih romana mormonske spisateljice iz Arizone. Samo u protekle dvije godine pojavila su se na različitim dijelovima globusa dva uspješna filma i jedna TV serija koji na netipičan način eksploatiraju temu vampira. Prošle godine, u švedskim se, a potom i svjetskim kinima pojavio intrigantni film “Neka uđe onaj pravi” Thomasa Alfredsona o odnosu dječaka i bespolne vampir(ice) Elli u jednom stokholmskom susjedstvu. U SAD-u, HBO je prošle godine kroz TV kabel pustio seriju ”True Blood” u kojoj glavnu ulogu glumi Anna Paquin, a odvija se u svijetu u kojem su vampiri “izišli iz lijesa” i legalno se hrane sintetskom krvlju.

Ovog proljeća, u Cannesu je kritika euforično pozdravila novi film “korejskog sadista” Park Chan-wooka, autora “Old Boya”. U filmu “Žeđ” stalni Parkov glumac Kang-ho Song glumi katoličkog svećenika koji se kao misionar u Africi zarazi infuzijom i postaje vampir. Po povratku, on živi tako što u bolnici krade vrećice za transfuziju, da bi se potom upleo u bračnu krimi zavrzlamu koja je - po Parkovim riječima - slobodno temeljena na Zolinoj “Therese Raquin”.

U Britaniji istodobno igra BBC-jeva serija “Being Human” o vampiru sustanaru u suvremenom Londonu. No, to nije sve: u pripremi su čak dva filma o Drakuli (jedan režira Alex Proyas), Tim Burton priprema adaptaciju davne američke TV serije “Dark Shadows” s Johnnyjem Deppom u glavnoj ulozi, a spekulira se i o serijalu po popularnim vampirskim romanima Ann Rice s Robertom Downeyjem u ulozi vampirskog markiza Lestata. Očnjaci i voštani ten, dakle, očito su “in”. Vampiri su, naravno, u filmu otkad film postoji. Tomu se ne treba ni čuditi, jer je vampirstvo kao literarno opće mjesto bilo upravo na vrhuncu pučke popularnosti u vrijeme kad su prvi put zazujali projektori braće Lumiere. Ako je vjerovati sveznajućoj wikipediji, vampirizam i vjerovanje u aveti koje sišu krv svojstveno je gotovo svim kulturama Europe, Azije i Afrike.

Vampiri u književnosti

Sam termin “vampir” srpsko-bugarskog je podrijetla, a raširio se Europom nakon požarevačkog mira kad su dijelovi Srbije dospjeli pod austrijsku upravu koja je tamo otkrila neobičan splet praznovjerja, te zatekla obrede poput probijanja leševa kolcem. Tijekom 18. stoljeća Pruska, Šleska i Engleska bilježe masovne histerije zbog navodnog vampirizma, a Marija Terezija u Srbiju i Bosnu je čak poslala jednog nizozemskog liječnika da znanstveno istraži da li u pričama o vampirima ima nečega.

U zapadnu književnost vampirizam ulazi 1819. pripovijetkom “Vampir” osrednjeg romantičarskog pisca i Byronova osobnog liječnika Johna Polidorija, no definitivnu popularnost maštarija o balkanskim krvopijama doseći će dvama klasičnim djelima anglosaksonskog pulpa, i to djelima dvojice Iraca: Sheridana Le Fanua (“Carmilla”, 1872.) i Brama Stokera (“Drakula”, 1897). “Drakula”, kojeg je Orwell ironično nazvao “velikom lošom knjigom”, pretvorio je vampire u opće popkulturno mjesto, i vezao uz dvije mračne zapadne fascinacije: Balkan, te žensku seksualnost.

Viktorijanska perspektiva

Filmski arheolozi prvi vampirski film detektiraju u 1909., kad nastaje anonimni nijemi američki film “Vampir s obale”. Vampirizam je - nimalo začuđujuće - omiljena tema nijemog ekspresionizma, pa tako rane klasike snimaju Friedrich Murnau (Nosferatu, 1922.) i Carl Theodor Dreyer (Vampyr, 1932.), vampirske filmove snimali su Roger Vadim, Werner Herzog, Polanski, Coppola, Abel Ferrara, Cronenberg, Steven King i John Carpenter, snimali su se u Meksiku, Hong Kongu i Turskoj, a u bivšoj Jugoslaviji snimljen je jedan nekoć kultni vampirski horor - “Leptirica” (1973.) Đorđa Kadijevića po istinitom slučaju 19-stoljetnog “vampira iz mlina”, stanovitog Savanovića. U Hrvatskoj, film “Krvopijci” snimio je 1989. Dejan Šorak, s Marom Martinovićem u ulozi vampira Teobalda Majera.

Kulturalni teoretičari, psihoanalitičari i marksisti obožavali su razgrtali filmsku vampiristiku. Kako većina balkanologa primjećuje, filmovi o (posebice) Drakuli prikazivali su zapadnjački strah od istočne Europe i Balkana kao prostora neobuzdanih strasti, mračnih nagona i iracionalnosti. Za viktorijanski svijet, zapleti o vampirima bili su način da se tematizira strah od (posebice ženske) seksualnosti, ali i antiaristokratska osjećanja zazora spram prašnjave starine, plemstva.

Kako je strah od putenog i erotskog ustupao mjesto liberalnijem odnosu prema užitku, tako su se i vampiri u filmu i književnosti mijenjali: umjesto odvratne prijetnje postajali su otjelovljenje svake manjine, ili pak sjetni, romantični dekadenti, aristokrati suprotstavljeni priprostoj gomili. Upravo su takvi u knjigama možda najpopularnije autorice vampirske proze, Ann Rice, koja je od 1976. do 2003. ispisala dvanaest romana o vampirima, od kojih je prvi (“Intervju s vampirom”) ekranizirao Neil Jordan. Tijekom devedesetih i početkom ove dekade, vampiri su se u filmu pojavljivali ponajviše u grubim, manihejskim akcijskim filmovima u kojima je posao junaka bio da ih neštedimice istrijebi. Tako ih u “Vampirima” Johna Carpentera (1998.) izaslanik Vatikana James Woods u Meksiku smiče skraćenom sačmaricom, a ništa nježniji nije ni Wesley Snipes kao Blade. Nakon filmskih serijala koji se nisu mnogo razlikovali od računarskih pucačina (“Blade”, “Underworld”), novi vampirski filmovi donose sasvim nov pristup noćnim krvopijama.

Mormonska fikcija

Kao prvo, mjesto radnje im je lišeno bilo kakve egzotike. Zaboravite gudure Borga, gotičke svodove i ljesove: “Neka uđe onaj pravi” događa se u banalnom kvartu u novogradnji, a prostori radnje su zimsko dvorište, školski hodnici, bazen. “True Blood” zbiva se u tex-mex birtiji, “Thirst” u banalnom malograđanskom stanu u kojem zidne tapete nalikuju Naminom izlogu iz 1972., a čak je i Forks - mjesto radnje glamuroznog “Sumraka” - tek banalni, ruralni gradić od 2500 žitelja u državi Washington.

U švedskom filmu, baš kao i u filmu Catherine Hardwicke po romanu Stephanie Meyer, vampiri nisu prijetnja, nego vodilja koja rasvijetli put mladim ljudima u krizi. Junak švedskog filma je žrtva školskog zlostavljanja i osamljenik: androgini vampir ga izbavi i odvede u nešto bolje, a pritom nije nezanimljiv ni očiti rasni kontrast: dječak Oscar je perfektno plavi Nordijac, a spasiteljica ima mediteransku, tamnu put i akcent. Romani Stephenie Meyer često se komentiraju kao mormonska ćudoredna fikcija, maštarija koja slavi ustručavanje od seksa. Film Catherine Hardwicke (koji je - inače - mnogo bolji nego što se od “teen” hita očekuje) prikazuje vampire kao melem za tinejdžerske jade. Bella Swann dijete je razvedenog braka, majka joj putuje s ljubavnikom igračem bejzbola, ona dolazi iz sunčane Arizone u sjeverno selo odbojne, kišovite klime, i tu nalazi stabilnost u kreposnoj obitelji besmrtnih Cullena.

Karamazovljevski čovjek

Bella je, ukratko, žrtva libertinske Amerike u kojoj roditelji misle na svoju slobodu i krše bračni zavjet: zaklon od toga adolescentska osamljenica nalazi u okamenjenoj Edwardovoj kreposti. Korejska “Žeđ”, pak, vampirskom motivu daje neočekivanu moralnu zamršenost. Junak filma je karamazovljevski sveti čovjek, samoprijegorni svećenik misionar. Virus primljen infuzijom u njemu aktivira “zvijer”, on isprva kontrolira svoju žeđ, da bi na koncu skršio ne samo ustručavanje od krvopijstva, nego i celibat. Viktorijanskoj erotskoj fantaziji, ukratko, novi su filmovi i knjige pridodali nove i zanimljive konotacije.