U Hrvatskoj se uvriježio običaj obilježavanja svih najvećih državnih praznika obredom koji se naziva misa za domovinu. Ispred odabranog oltara u te se dane u prvim klupama protokolarno postroji državni vrh. Prekjučer je takvo mjesto bila kninska crkva Svetog Ante.
Na državnim protokolarnim svečanostima mikrofon pripada političarima i što god da se događa na trgu, cesti, sportskom terenu ili vojnom poligonu, oni promatraju odozgo, iz svečane lože. Onima dolje stoga nije teško steći dojam kako su postrojeni u prvom redu zato da bi oni gore dobili na važnosti.
Čovjek zato može doživjeti neku malu satisfakciju gledajući prijenose tih domovinskih misa, osobito kada, kao prekjučer, televizijski režiser neprestano kamerom šara po društvu u prvoj klupi. Tih sat vremena oni se znoje, gledaju ispod oka što rade ljudi oko njih kako bi znali kada se treba prekrižiti, ustati, sjesti ili kleknuti. (Doduše, klečanje je čini mi se potpuno ispalo iz te crkveno-protokolarne prakse, valjda zato što bi sve novine sasvim sigurno sljedećeg dana imale sliku i naslov "Vlada na koljenima").
Kao i većina ljudi koji u crkve zalaze samo na blagdane, vjenčanja ili sprovode, državni uglednici sebi u bradu mrmljaju molitve i liturgijske odgovore koje znaju samo do pola, a svjesni kamera koje ih prate često nijemim micanjem usana pokušavaju pokazati kako, recimo, znaju čitavo Vjerovanje. Kada, pak, dođe red na pjesmu, podsjete me na urnebesni skeč Mistera Beana u prvoj crkvenoj klupi. Ne znaju kud bi s rukama, a zanimljiva bi bila i studija mimike, usporedba držanja i izraza lica kakvog imaju dok su u svečanoj loži s onim pobožnjačkim kakvo imaju pred oltarom, dok malo za promjenu gledaju prema gore. Eh, kad bi barem ministar Šuker bio tako smjeran, ponizan i pobožan u Vladinoj klupi dok u Saboru sluša što mu govori Linić ili bilo koji drugi biračkom voljom narodni zastupnik.
|
Klupska scena
Moj popis zamjerki na račun Mesića dug je, ali na njemu nipošto nije odbijanje dolaska na protokolarnu misu u KninuKažem, mogao bi čovjek u tim trenucima dobiti barem malu zadovoljštinu za sve one bahatosti kojih smo se nagutali u ovoj našoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Ali, za oltarom su često njima slični ljudi koji u tim danima, kada se protokolom potvrđuje i utvrđuje njihovo dušebrižništvo nad čitavom državom, iz kuta usana nikako ne mogu obrisati samozadovoljni trijumfalizam zbog vlastite važnosti.
Takav je i biskup Juraj Jezerinac koji stoluje u zgradi Vojnog ordinarijata, jednom od simbola socijalne neosjetljivosti i rasipnosti i Crkve i države. HDZ je Sanaderov skupocjeni BMW na kraju ipak prodao, a još daleko skupocjeniji mramorni Ordinarijat progutali smo i na njega se navikli.
Nadalje, premda nas uprava Hrvatske televizije više teško može ičim iznenaditi, ipak se treba čuditi i pitati zašto su samo podnevnu misu u crkvi Svetog Ante prekjučer smatrali vrijednom izravnog prijenosa preskočivši sve što joj je u Kninu prethodilo, uključujući i mimohod branitelja kojima je Dan domovinske zahvalnosti u prvom redu i posvećen. U sekularnoj državi Hrvatskoj ipak bi bilo važno čuti i što su na takav dan i u ovakvoj situaciji imali reći i ljudi koji vode državu. Pa makar samo zato da još jednom zdvajamo nad ispraznošću njihovih riječi koje redovito ne pogađaju ama baš nijedan od onih osjećaja koji struje žilama i mislima hrvatskih građana baš toga dana prema kojima većina nije ravnodušna kao prema ostalim nezaživjelim praznicima.
Ovako, svima koji su preko televizijskih ekrana željeli vidjeti, čuti i doživjeti nešto od onoga što se tog prazničnog jutra događalo u Kninu, ostale su samo floskule govora koji se što je uživljenije moguće trudio pročitati biskup Juraj Jezerinac, daleko čuveniji po sitnom politikantstvu nego po pameti te kršćanskom ili bilo kojem drugom nadahnuću.
Popis zamjerki koje kao građanin imam na račun hrvatskog predsjednika Mesića dug je. Ali, čak i bez obzira na razloge, na njemu nipošto nije odbijanje protokolarnog dolaska na protokolarnu misu koja katoličkim vjernicima najvažniji obred svodi upravo samo na to: protokol. Ma što god o tome govorio NATO-biskup Jezerinac. Jedino što mu vjerujem je to da Hrvatska danas, 14 godina nakon Oluje, doista izgleda kao jedna sretna, slobodna, ponosna i bogata država, naročito gledana kroz prozor njegovih ksaverskih državno-vojno-crkvenih dvora.
Branimir Pofuk |
