Ne trgujem dionicama. Nemam ni jednu. Ali, vidi čuda, posredno sam dioničar Podravke. Ona je malo i moja. Kako to? Pa, ima onaj jedan mirovinski fond, jedan od onih koji su se osnovali kada je uveden drugi mirovinski stup, a ja po sili zakona postala njegovim članom. Tamo neki dečki i cure ulažu moj novac (od moje bruto plaće) da bi meni zaradili za mirovinu. E pa, taj fond ima dionice Podravke. Ali vidi vraga, nema samo moj mirovinac Podravku. Mirovinski fondovi drugog stupa, njih četiri, u petak su imali 21,66 posto Podravke, što je više nego desetak dana ranije.
To znači da, ako je neki od njih vaš fond, Podravka je trenutačno posredno malo i vaša. Pa biste trebali biti jako zainteresirani za njezino poslovanje. Zajedno s Vladom i onom nesretnom Fimom Milana Horvata čije dionice kontrolira Podravkina Uprava, kompanija iz Koprivnice zapravo ima vrlo stabilnog većinskog vlasnika. Uz pomoć četiri direktora mirovinskih fondova Vlada i Uprava kontroliraju 58,64 posto Podravke. U kaosu koji je nastao aferom Spice upravo bi direktori mirovinskih fondova trebali početi povlačiti ozbiljne poteze i donositi odluke o tome kako će se upravljati Podravkom.
Stranački mešetari
Ono što bi za Podravku trebala biti prošlost jest upravljanje tvrtkom na principima samoupravnog socijalizma koji tako žarko žele i čuvaju u Koprivnici. Jer, kako rekosmo, Podravka nije samo njihova. Dugoročno taj model ni njima neće donijeti baš ništa dobro jer Podravka ovako dalje više ne može. Ima višak zaposlenih, višak djelatnosti i prenapučen budžet za političke želje. Izgubljena je u vremenu i prostoru, a novac joj curi na sve strane. Najbolje vam o tome govori podatak da je 2004. godine imala 3,3 milijarde kuna prihoda i 84,2 milijuna kuna dobiti. Prošle je godine Podravka imala 3,6 milijardi kuna prihoda i 44,5 milijuna kuna dobiti. Prihodi zapravo stagniraju, a dobit pada.
Za Podravku bi bilo najbolje da se iz njezina vlaništva izbaci država. Zašto? Ne zato što bi država načelno bila loš gospodar nego zato što su hrvatski političari koji vode državu u čije ime se upravlja brojnim poduzećima dokazali na više primjera da jesu loši gospodari. Svi odreda. Vidi HEP, Hrvatske željeznice, ali i Hrvatsku poštansku banku.
Primjera ima koliko god hoćete. Hrvatska država je loš gospodar u gospodarstvu jer ima političare koji ne znaju raditi svoj posao. Ne znaju gdje su im granice i od kompanija u državnom vlaništvu traže više nego što smiju i mnogo više nego što te kompanije smiju i mogu dati, a da sebi i svojim zaposlenicima ne nanose veliku dugoročnu štetu. Pogubno je za Podravku dopustiti im da njome dalje mešetare sa svojih stranačkih pozicija ili nacionalnih i lokalnih funkcija.
Politički kompromisi
Kladim se u što god hoćete da će vam sličnu recitaciju izrecitirati i direktori mirovinskih fondova. Tiho i ne javno. Ako žele, oni mogu biti stabilizatori vlasništva u Podravki i izvesti je na miran put privatizacije ili strateškog partnerstva koje bi joj omogućilo da zdravo raste. Mogu utjecati na donošenje poslovnih odluka s ciljem povećanja vrijednosti svog, odnosno vlasništva svojih članova. A to sam i ja. A vi? Ostane li nakon svega država vlasnikom Podravke, kompromisi koje će politika morati raditi da bi zadržala vlast malo pomalo nagrizat će i dalje biznis kompanije dok ga sasvim ne pojedu. I to bez obzira na to tko u godinama koje dolaze bio na vlasti, nacionalnoj ili lokalnoj. Njihov je posao da ubiru poreze, doprinose i komunalne naknade, a ne da upravljaju kompanijama.
Država bi se morala odreći vlasničkog udjela u Podravki jer je to jedini način da se Podravkom počne upravljati kao kompanijom u kapitalističkom svijetu, a ne “društvenim dobrom” u zaboravljenom vremenu. Neki će reći da se naivno uzdam u mirovinske fondove, ali nekome se na kraju u ovoj priči ipak mora vjerovati, pa makar na trenutak. Kad je riječ o menadžerima kojima je palo na pamet da preuzimaju kompaniju njezinim novcem, njima bi se trebalo baviti pravosuđe. I da, možda imam ozbiljan problem. Imuna sam na strah od privatnog kapitala i nikako ne razumijem općenarodnu koprivničku žudnju za opstankom državnog vlasništva tamo gdje ono, istini za volju, nekima donosi kratkoročnu korist, ali i svima dugoročnu štetu. Kao u Podravki na primjer.
Dragana Radusinović
