Postoji cijeli niz razloga zbog kojih sam prema državnoj maturi silno sumnjičav. Strah me školskog sustava koji se nakon četiri godine širokog toka ulijeva u uski lijevak i četverogodišnji rad svodi na jedno poslijepodne nadahnuća. Ježim se kafkijanskog svijeta u kojem anonimni suci zatvoreni u Trakošćanu ili Biogradu deset sati dnevno ocjenjuju testove djece koju nisu nikad vidjeli. Ne vjerujem u taj anonimni, etatistički stroj, mislim da on učenje
 Rumanac trojski, za koji jamaËno niste Ëuli, u drćavnu maturu moće metnuti samo netko tko nikad nije volio Ëitati |
Ljudi iz mog okružja na moje argumente nude protuargumente koji su ozbiljni i koje uvažavam. Tvrde da će državna matura ujednačiti kriterije, ukloniti “v & p” (veze i poznanstva), da će jedan egzaktni test dokinuti onaj kudikamo ćudljiviji (prijemni), da će nestati jedno od opasnih izvorišta fakultetske korupcije. Svi ti argumenti u manjoj ili većoj mjeri mogu se osporiti, no postoji jedan koji me pritjera uza zid. Državna matura, vele pobornici, ispitivat će kompletnu osobu. Nema više bubanja uske struke za specijalistički prijemni. Ubuduće, nećete moći postati inženjer ako ste posve nepismeni, niti profesor humanistike ako ste matematički tudum. Državna matura, vele moji debatni protivnici, mjeri kompletnu osobu - pisanje i čitanje, apstraktno mišljenje, pamet. Kad se iznese taj argument, ne preostane mi ništa druga nego se zavući u defenzivni debatni kut. Takva državna matura doista bi bila utopija u kakvu bih volio vjerovati.
Što je postala Noina arka znanja
No, na ovoj našoj kvrgavoj, luzerskoj grudi mnoge se utopijske zamisli pretvore u karikaturu kad ih se late brešanovski Bukare. A takav će slučaj izgleda biti i s državnom maturom. Barem se tako može suditi po onom što čujem od nastavnika čiji su učenici - ovogodišnji trećaši - prošlog tjedna pisali simulaciju maturalnog ispita.
Tri dana poslije razgovarao sam s jednom iskusnom i nagrađivanom splitskom gimnazijskom profesoricom koja je nakon tog iskustva još treperila od užasa. Četiri godine rečena je profesorica učenike tjerala pisati i govoriti, učila ih debati, elokuciji i pisanoj kompoziciji, pokušavala u njima probuditi žižak ljubavi za čitanje i razviti im pipce kojima se može razumjeti Tolstoja, Kafku, Prousta, Šimića. Nakon tri godine, međutim, jetko je uvidjela da je sve što je radila bilo krivo. Jer, ispit koji su njezina djeca polagala nije bio ispit koji ispituje bilo što od toga. Bio je to ispit za profesionalnog filologa.
Od sve riznice svjetske kulture, od svega onoga što učenik može ponijeti kao Noinu arku plemenitog znanja, autori teksta za državnu su maturu odabrali pet tekstova, i to svih pet hrvatskih. Ti tekstovi bili su, pazite sad: Bašćanska ploča, Relkovićev Satir iliti divlji čovik, potom nešto za što jamačno niste ni čuli a zove se Rumanac trojski, zatim Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavonskog pravopisanja, te jedna manje poznata Ujevićeva pjesma. Ukratko - autori maturskog ispita odabrali su pet tekstova, od kojih ja prvi priznajem da nisam pročitao četiri, a završio sam humanistički fakultet i nisam baš najneobrazovaniji na svijetu.
Nakon razgovora sa spomenutom profesoricom bio sam do bijesa uzrujan. Ja, naime, za razliku od mnogih drugih mislim da je hrvatski strašno važan, pa vjerojatno i najvažniji predmet. Nastava hrvatskog trebala bi služiti tomu da prosječni čovjek može svoju misao korektno sročiti na papir. Ona bi trebala služiti tomu da prosječni građanin može ustati i jasno, razumljivo reći ono što misli. Nastava hrvatskog, ukratko, trebala bi ispeći preduvjete kako za razumljivo napisan dopis na ploči kućnog savjeta, tako i za funkcionalnu, građansku demokraciju. No, pokraj tih važnih zadaća, ta bi nastava hrvatskog trebala imati još jednu funkciju. Trebala bi djecu poučiti da književnost nije vojna vježba, da ukoričena literatura nije sastavnica zloslutne, represivne tradicije koja vam upropaštava mladost dok vas srce vuče Warcraftu i Call of Duty 3. Ona bi trebala otvoriti taj majušni prozorčić koji netko ima ili nema, pokazati da je čitanje gušt, da je ono seksi, da je ono narkotik koji vas - onda kad naiđete na tekst koji vam znači - nadrogira da vam lupa srce i napuni hajpom da ne možete disati. Eto, to je ono čemu mislim da bi trebao služiti gimnazijski hrvatski i neka mi svijet oprosti na primitivnoj neukosti ako mislim da se do te plemenite težnje ne može doći preko Rumanca trojskog. Rumanca trojskog u državnu maturu može metnuti samo netko tko nikad nije volio čitati i ne razumije što to čitateljska strast uopće jest.
Obično se kaže da novinar ne bi smio pisati o temi u kojoj je u sukobu interesa. Priznajem, priča o gimnazijskom hrvatskom i maturalnom ispitu tema je za koju sam direktno, privatno, egoistički zainteresiran. Ja naime također pišem neke knjige i ovisim o tome da me čitaju - manje novčano, više duševno. Moj opstanak i budućnost ovise o čitateljima onako kako rudnik bakra ovisi o tome da dolje pod zemljom ima rudače. I ne mogu stoga biti miran kad vidim da se gimnazijska nastava hrvatskog svodi na sitničavu smjesu faktografskog drila i filološkog tupljenja.
Inertna književna društva
Ne mogu, zato što mi je posve jasno da će taj i takav gimnazijski hrvatski istrijebiti ono malo čitatelja što ih je u tom naraštaju preostalo, da će cijelu jednu generaciju odbiti od knjige i definitivno uvjeriti da je čitanje tek nelagodan obred koji morate odraditi da biste maturirali, nešto poput knjiške verzije služenja u JNA. Ovakva državna matura - da se ne lažemo - iperit je kojim se masovno ubija književna publika.
I zato mi stvarno nije jasno kako to da baš ni jedno od dva književna društva koja imamo, niti jedna od nakladničkih i knjižarskih koordinacija koje svake godine izmigolje iz duplje uoči Frankfurta i Interlibera, nema potrebu prodiskutirati ono što nam se sprema. Ovakva državna matura, naime, žuta je groznica književne kulture, pitanje svih pitanja opstanka knjige, kudikamo važnija od svih tih frankfurta i lajpciga, časopisnih subvencija i enciklopedijskih svezaka zbog kojih se naš tašti književni svijet u stanju javno svađati dok im vratne žile ne iskoče. Kad se dijele neki javni novci, naši se literati i izdavači znaju gorljivo vrijeđati i puniti stupce netolerantnom drekom. Sada - kad nas školska reforma trpa u jamu i preko svih nas skupa lopatom nabacuje zemlju - cijela prenapučena književna nadgradnja samo stoji i gleda, kao da to s njom nema ama baš nikakve veze.
Jurica Pavičić
