Vlast naprosto ne smije biti zaštićena ni od najbrutalnije, pa ni od najvulgarnije kritike.
Tko su ljudi koji stoje iza prosvjeda?
'HDZ-ovci žele minirati prosvjed'
U opisu radnog mjesta bilo koje vlasti, u samoj njenoj biti (kada govorimo o liberalnim demokracijama), jest da prima sve moguće verbalne napade, i da baš nikada ne reagira ni jednim oblikom represije.
To je, naprosto, abeceda; nešto što se podrazumijeva, i nešto na što ne treba trošiti osobito puno prostora.
Svatko unutar vlasti tko dirne u taj aksiom, svatko tko dirne u nespornu činjenicu da se nositelji vlasti u demokraciji baš nikada ne smiju štititi ni od kakvog oblika prosvjeda i kritike, nužno, dakle, izaziva skandal.
Vlast je toga načelno svjesna kako na najvišoj izvršnoj razini (premijer i predsjednik), tako i na raznim drugim razinama, uključujući i policijsku i tužiteljsku.
Da je, primjerice, Feral nekim sretnim slučajem i dalje živ, i da je na naslovnoj strani objavio Sanadera (ili Mesića) u nacističkoj uniformi, to bi bio još samo jedan netalentirani i potrošeni oblik ideološke kritike, na koji ne bi reagirala ni policija, ni tužiteljstvo, a i sam bi se Sanader vjerojatno suzdržao od bilo kakvih javnih reakcija (za Mesića, nažalost, više nismo sigurni).
 U opisu radnog mjesta bilo koje vlasti, u samoj njenoj biti jest da prima sve moguće verbalne napade, i da baš nikada ne reagira ni jednim oblikom represije. To je, naprosto, abeceda; nešto što se podrazumijeva |
Policija je, međutim, reagirala na internetsko ismijavanje (ili vrijeđanje, kako god želite) premijera Sanadera, i izazvala nevjerojatan skandal.
Policija je dva dana kasnije privela čovjeka koji organizira internetski inspirirane i organizirane prosvjede protiv Vlade, i izazvala još veći skandal.
Policija, naprosto, nije bila kadra razumjeti da se ona razina slobode javnog govora (što god mi mislili o ukusu, karakteru i inteligenciji govornika), koja se danas podrazumijeva u tradicionalnim medijima, još neusporedivo više širi na internetu.
Naravno, posebno je, i vrlo složeno pitanje, na koje ne postoje jedinstveni odgovori, što s raznim oblicima “govora mržnje” na internetu, s kojima se neprekidno susrećemo. Naravno da je svijet interneta jednako višeznačan kao i stvarni svijet, ali zasad nije podložan regulaciji ponašanja, kao što stvarni svijet jest. U tome, sasvim sigurno, leži dio njegove privlačnosti.
Posebno je važno da ni političari nisu razumjeli poučak o slobodi govora, koja na internetu nema granicu, kao ni poučak o povratnom utjecaju interneta.
Ivo Sanader morao je odmah, čim je čuo za dubrovački slučaj, osuditi policijsku akciju (neovisno o tome što je akcija bila utemeljena na zakonu), i reći da policija ne smije ispitivati bilo koga tko na internetu vrijeđa ili ismijava premijera, predsjednika, šefa opozicije ili bilo kojeg pripadnika društvenog establišmenta.
Sanaderova reakcija u obranu slobode izražavanja (koja se doima iznuđenom) kasnila je nekoliko dana, i tako se, eto, dogodio skandal.
Osobito je važno da ni političari ni državni službenici ne razumiju bitno načelo internetske komunikacije: riječ je o samorganiziranju i o društvenim akcijama izvan uobičajenih kanala društvenog i političkog djelovanja, koje, međutim, mogu imati mnogo veći i efikasniji doseg od formalnih, ali konvencionalno organiziranih propagandnih kampanja.
Internet je, osobito u zemljama poput Hrvatske, gdje je povjerenje u političare i većinu društvenih institucija zamalo ravno nuli, postao jedini (i efikasni) alat onih građana kojima establišment ide na živce.
S obzirom na to da će za tri godine, u vrijeme sljedećih parlamentarnih izbora, još mnogo više Hrvata svakodnevno komunicirati webom, internet će postati jedno od središnjih mjesta gdje će se odlučivati o političkoj budućnosti ove zemlje.
Davor Butković
