Od oružanih obračuna ispred diskoteka, tajanstvenog ubojstva australske turistkinje, do friškog cipelarenja što su ga francuski tinejdžeri inscenirali kao u Gus Van Santovom filmu, Dubrovnik se medijski pretvara u drčni salun između Budve i Zadra. Navrati i Mickey Rourke, za dobre pare posuđen od Sarajevskog filmskog festivala, a iz Međugorja skoknu zvijezde američkih serija.
Vrijeme kad je Dubrovnik bio grad Isaaca Sterna, Rostropoviča, Nicolaia Gedda, Monserrat Caballe, Duka Ellingtona, Dereka Jacobija, Daniela Day Lewisa, Milke Podrug Kokotović, Izeta Hajdarhodžića je prošlo. Možete li zamisliti da Ivo Pogorelić održi koncert u Dubrovniku? Spomenuti Sarajevski filmski festival, nastao u novim geokulturnim okolnostima, sa svojim programom i zvijezdama, kao da simbolički kaže čega to Dubrovnik više nema i zašto se od elitne kulturne prijestolnice pretvorio u jedan od jadranskih gradova s ljetnim festivalom.
Cipelarenje Kunčevića
Po programu mu konkurira Splitsko ljeto koje i u prosječnom izdanju izbaci dobru opernu predstavu. Riječke ljetne noći imaju originalan dramski program, a Brijuni su oteli kazališni glamur. Zagovornici nepromijenjenog Dubrovnika usančeni u fino povezane sinekure koje se mogu pročitati golim okom, s prezirom će prečuti ovakve usporedbe, pozvati se na povijest, ambijent i lokalno pravo na upravu. Hajka kojom su kritičari iscipelarili Kunčevićeva “Hamleta” sramotna je i samo govori o nemoći, zajedničkom kulturološkom neznanju kako osuvremeniti Dubrovačke ljetne igre.
Bi li festival bio bolji da je “Hamleta” umjesto Kunčevića režirao Frljić, da “Revizora” radi Vito Taufer umjesto Jerneja Lorencija, ili Vojnovića umjesto Juvančića eto ovaj Buljan? Naravno da ne bi, vjerojatno bi bio još kukavniji, jer formula koju Grad, Igre i Ministarstvo godinama drže okamenjenom raspada se u dodiru s realnošću. Taj stereotip kazališnu zajednicu oslobađa od suvisnog misaonog napora koji bi je možda suočio s raznovrsnošću i novim kvalitetima.
Zašto Avignon i Edinburgh
Dubrovačke ljetne igre nikle su u vremenu nakon barbarstva Drugoga svjetskog rata, tik nakon dva amblematska festivala u Edinburghu i Avignonu. Kao što Rudolf Bing sa skupinom zanesenjaka i gradskim vlastima Edinburgha 1947. pokreće festival čija je vizija “osigurati platformu za rascvat ljudskog duha” u Europi, Britaniji i Škotskoj, iste godine Jean Villar u Papinskoj palači režira Kleistova “Princa od Homburga” kao signal za oživljavanje kulturnog života, a Marko Fotez Dubrovnik vidi kao idealnu šekspirijansku pozornicu.
Osnivači festivala znaju da bi, ako im uspiju umjetničke ambicije, to moglo pokrenuti turističku ekspanziju Edinburgha i Škotske, odnosno Avignona i Provanse. Osnivački principi su identični - festivali moraju biti kulturni događaj najviše klase, spajati publiku i umjetnike iz cijeloga svijeta, generirati kulturni, društveni i ekonomski prosperitet za gradove i države. Za Hrvatsku su ova pitanja jednako relevantna danas kao i prije šezdeset godina.
Direktore festivala bira administrativno vijeće uz formalni i programski pristanak gradonačelnika i ministra kulture. Umjetnički direktor ima apsolutnu slobodu u izboru programa, što se poštuje bez obzira na aktualne političke odnose snaga.
Svake godine Avignon i Edinburgh postaju gradovi-teatri, transformiraju arhitektonska naslijeđa u senzacionalna i začudna izvedbena mjesta. Statistike bilježe više od sto tisuća posjetitelja koji Avignon odabiru za mjesto odmora gdje će uživati u programu koji čine četrdesetak kazališnih i plesnih predstava, vizualnih instalacija i koncerata.
Festival uspijeva okupiti široku publiku oko međunarodnog programa. Avignon kao i Dubrovnik ima poseban duh, zovu ga forumom pod vedrim nebom, umjetnici razgovaraju o predstavama, dijele iskustva s publikom. Svake godine uspostavlja se posebno partnerstvo s gostom koji prikazuje predstave, prakse koje inspiriraju cjelinu programa. Dosad su pozvani umjetnici kao Thomas Ostermeier, Jan Fabre, Josef Nadj, Frédéric Fisbach, Valérie Dréville, Romeo Castellucci, Wajdi Mouawad te Olivier Cadiot i Christoph Marthaler ovoga ljeta.
Pomno eleboriran program ostvaruje dvadesetak umjetničkih timova čiji rad stvara čudesno festivalsko ozračje u gradu koji živi 24 sata. Čitanja, izložbe, filmovi i debate publici omogućavaju ulazak u svjetove umjetnika. Svake večeri događa se više premijera, i to Avignon čini pravim mjestom kreacije i avanture.
Ako znamo da oba festivala imaju paralelne programe, Edinburgh golemi Fringe s doslovce tisuću programa, i off-Avignon, vidimo po čemu se Dubrovačke igre danas tako drastično razlikuju od svojih vršnjaka. Odgovor da smo mala sredina neusporediva s kulturnim silama kao što su Engleska i Francuska može se samo djelomično prihvatiti jer stoji usporedba veličine, povijesnog i kulturnog naslijeđa triju gradova. Dok su dva festivala otvarala program u svim pravcima, Dubrovnik je svoju formulu skrčio na dvije dramske premijere. Od Grada-Kazališta pretvorio se u grad-svratište po kojem nakon zatvaranja konfekcijskih restorana luduju horde uspaljenih mladaca.
Tko je zaključao kazalište
Mladi se vjerojatno klate i mlate i po škotskim i provansalskim gradovima, ali pravo pitanje jest kakva je socijalna funkcija Dubrovačkih ljetnih igara ako teatar nažalost više nije kolektivni izraz Grada kakav je bio u svojim zlatnim godinama? Dok su Avignon i Edinburgh evoluirali u programskom i arhitektonskom smislu, gradili funkcionalne dvorane i osvajali nove javne prostore, u Dubrovniku se pod ugostiteljskom najezdom reducirao ionako mali broj izvedbenih mjesta. Najveći apsurd je ljeti zatvoreno Kazalište Marina Držića koje bi moglo biti nositelj programa.
Oko profiliranja Dubrovačkih ljetnih igara moraju se zapitati sadašnje generacije kulturnih radnika. Ako su organizatori dubrovačkog sastanka PEN-a u tridesetima, potom zanesenjaci i vizionari oko Marka Foteza pedesetih kreirali festival na svjetskoj razini, trebalo bi iznova propitati mogućnost oplemenjivanja Grada kazalištem ili ga zauvijek prepustiti krčmama, jeftinom profitu i vulgarnosti. Nova strategija Grada i države upravo u kriznom vremenu mora naći mjesto za jednu suvremenu dvoranu za kazalište, ples i operu, umjesto da kreativnost iscrpljuje u raspravama oko golf-terena i garažnih mjesta.
Dovedimo nezavisne igrače
Programski je djelotvorna formula po kojoj bi hrvatska kazališta svoje nove predstave pripremane za iduću sezonu, odabrane od umjetničkog direktora, premijerno izvele u Dubrovniku. To bi u Grad dovelo više timova, umjetnici bi postali stanovnici grada, njegovi turisti i promotori. Kakav bi tek golem umjetnički prostor Igre otvorile koprodukcijama s jakim nezavisnom skupinama, od Montažstroja, Bacača sjenki, Hotela Bulić, ili pozivima inovativnim redateljima (Stanislas Nordey je odličan poznavatelj Dubrovnika) i skupinama da rade na klasičnoj dubrovačkoj baštini i novoj dramaturgiji.
Ekipa Slavena Tolja pouzdan je organizator inovativnim umjetničkim formama i mogla bi biti pokretač programa vizualnih umjetnosti i suvremenog teatra. Dubrovnik doslovce vapi za uličnim akcijama i teatrom za djecu, koji gotovo da ne postoje. Izvan uobičajenih prostora ima mogućnosti za site specific kazalište, i to ne zato što neko mjesto sadržajno odgovara određenom tekstu, nego da kazalište postigne da progovara ono sâmo.
Fotezova utopija
Igre svoje novo-staro mjesto moraju naći u regionalnom kontekstu gdje su slovile kao važan događaj. Par desetaka kilometara južnije, u bokeljskom zaljevu Paolo Magelli direktor je novom ljetnom festivalu. Isti Kotor ima i drugi festival, i to antički, na kojem je gostovao Deutches Theater iz Berlina sa slavnim Dmitrom Gočevom. Uprava Igara koja bude imala hrabrosti osmisliti umjetničke projekte u kojima će se susresti ambiciozni teatri kao što su Zagrebačko kazalište mladih, Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda, Mladinski teatar iz Ljubljane učinit će konačno za Dubrovnik pretpostavku za ono iz čega se Sarajevski filmski festival afirmirao u regionalnog diva europskog formata. Od ove godine i Pulski filmski festival pod svoje okrilje uz blagoslov ministra Biškupića u konkurenciju prihvaća radove susjeda ako su dijelom domaće koprodukcije.
Kazalište ostaje zadnja konzervativna utvrda koja agresivno odbija promjene, obraća se tzv. eliti, a financira ga država i njene lokalne ekspoziture. Ako ga financiraju, onda je etički pobrinuti se i za akcije kojima će građanima prenijeti ukus, želju i glad za scenskom umjetnosti. Izgradnja scenske infrastrukture, cijelu godinu otvoren festivalski centar, pokretanje svjetskog susreta kazališnih akademija… Dubrovačke ljetne igre moraju odgovoriti na zahtjeve nove stvarnosti: teatar se mora pokušati vratiti svim socijalnim grupama, a zabavu ponuditi kroz kulturni užitak. Dubrovnik bi tako dobio novi zalet, i možda bi se ostvarila Fotezova utopija da Držićev teatar igra za publiku Grada i Svijeta.
