Sigurno se niste nikada zapitali, obilazeći dubrovačke zidine, kako se nije dogodilo da netko od onih vlasnika kuća što izlaze na zidine kao na vlastitu taracu nije posred njih načinio montažni objekt, razvukao tiramole za sušenje rublja ili barem iznio desetak plastičnih stolova i stolica, otvorio ugostiteljski obrt i zabranio turistima da bez popijenog pića šeću kroz njegovu krčmu. Događale su se takve stvari u svakome dalmatinskom gradu, ali u Dubrovniku, eto, nisu. Što mislite zašto?
Odgovor je jednostavan, premda neobičan. Prije više od pedeset godina, točnije 1952, osnovano je “Društvo prijatelja dubrovačke starine”, danas jedna od najstarijih djelatnih civilnih udruga u Hrvatskoj, kojem su, prema političkoj odluci, prepušteni novci zarađeni na turističkom posjetu zidinama. Društvo se zauzvrat brinulo o njihovome održavanju i obnovi, kao i o održavaju gradskih utvrda, te drugih spomenika kulture, crkava i palača. Recimo, znali bi otkupiti poneki od tih stanova koji imaju izlaz na zidine, pa i na takav način zaštititi njihovu nedodirljivost. Osim što su sve vrijeme skrbili o Gradu - jedinome koji se piše velikim slovom - i njegovim materijalnim vrijednostima, oni su višedesetljetnim upornim djelovanjem uspjeli sačuvati javnim onaj prostor koji je u malenome i fragilnom Dubrovniku već po svojoj imaginarnoj urbanističkoj zamisli na samome rubu privatnih prostora, a katkad i ulazi u njih. Zahvaljujući “Društvu prijatelja dubrovačke starine” više nego ikome drugom, Dubrovniku se nije dogodilo ono što se događa skoro svim našim dalmatinskim gradovima. Njegova povijest i prošlost, metaforički rečeno, nije asfaltirana, a njegove javne funkcije privatizirane.
Nekada je novac koji je zarađivalo Društvo bio mali, gotovo neznatan. Nekad ga je znalo biti i više nego što se moglo potrošiti. Ali uvijek se uporno i fanatično radilo na istom. U zadnjih nekoliko godina, otkako je posjet zidinama nanovo procvao, posao obnove i zaštite proširili su na šire područje Dubrovačke republike. Obnavlja se drevna Sokol kula u Konavlima, koja je jednom davno služila i kao zatvor za nepoćudne elemente, recimo za one koji bi odbijali biti u deputaciji koja će na po život opasno putovanje u Stambol, da sultanu odnesu harač kojim će se otkupiti sloboda Dubrovnika, a dovršena je i obnova Stonskih zidina, čudesnih po svojoj ljepoti i dužini.
Nedavno izabrani HNS-ov gradonačelnik, gradski liječnik i privatni poduzetnik, Andro Vlahušić odlučan je, čitamo to u novinama, u namjeri da nakon tolikih godina i takvih zasluga razvlasti “Društvo prijatelja dubrovačke starine”. Smeta mu što obnavljaju i izvan Staroga grada, tvrdi da njihovo djelovanje nije transparentno, javno se pita kamo odlazi trideset milijuna kuna od ulaznica za obilazak zidina, koliko Društvo godišnje zaradi.
Ustvari, gospar Vlahušić, ponavljajući cifru od koje se zanebesa i dubrovačkoj sirotinji i alavoj i proždrljivoj mjesnoj tajkuneriji, nastoji i u tome na riječima uspijeva da pripremi teren za ostvarenje dva cilja. Prvi bi, uljepšano govoreći, bio da se javni prostori izuzmu od skrbi jedne udruge, te da se stave u funkciju prosperiteta i razvoja šire društvene zajednice. Ili ružnije rečeno, da se trideset milijuna kuna potroši na demagogiju, plaće i tko zna što još, a da se na zidinama, recimo, otvori kakva zgodna krčma, kockarnica ili suvenirnica, tojest da ih se naprosto privatizira, jer je, čuli ste to tisuću puta - kad god vas je vlast htjela prevariti, država najlošiji gospodar. Drugi cilj gospara Vlahušića je, mogli ste to već i naslutiti, obračun s političkim neistomišljenicima.
Tako se to, naime, udesilo da je “Društvo prijatelja dubrovačke starine” posljednjih godina udruga u kojoj dominiraju ljudi desnih nazora. U Hrvatskoj je inače rijetkost da se desni aktivno bave zaštitom javnog i kulturnog dobra, ali i to se, eto, ponekad dogodi. Obično je to posao lijevih, ili politički indiferentnih što će pod pritiskom postati lijevi, koji se u svome poslu i djelovanju nađu pod udarom desničarske, ekstremno desničarske ili kao u Splitu naci-fašističke vlasti. I u pravilu, naša građanska dužnost bude da ih od takve vlasti štitimo u nastojanjima da se spasi javno i kulturno dobro. U Dubrovniku se, vidimo, stvar posve izokrenula. Gospar Vlahušić ne samo da je predstavnik lijeve i liberalne vlasti, nego je i glavni agitator ujedinjenja svih antihadezeovskih snaga u Hrvatskoj s ciljem osvajanja vlasti u zemlji. On se poput kakvoga bahatog lokalnog šerifa kerumovskih kulturnih nazora ovih dana bori protiv zaštitnika javnog i kulturnog dobra u Dubrovniku. Pitanje je građanske dužnosti, ali i vlastite moralne vjerodostojnosti, u ovoj stvari biti na njihovoj strani, a protiv Andra Vlahušića.
Miljenko Jergović
