Negdje tijekom 1992.godine jedna državna banka, koja je bankrotirala krajem devedesetih, odobrila je tristo tisuća maraka kredita jednom gospodinu koji se zove jednako kao i ministar u jednoj od Tuđmanovih vlada (sve su osobe i tvrtke u ovoj priči anonimne, naprosto zato što to nalažu pravni razlozi, ali i zato što zasad nismo sa stopostotnom sigurnošću uspjeli potvrditi identitet osobe koja je dobila tristo tisuća maraka).
Da bi dobio nenamjenski kredit od tristo tisuća maraka, taj je gospodin založio veliki stan u Ilici, koji je tada koristio, a koji je bio u vlasništvu jedne strane kompanije.
Prema tvrdnji nadležne državne institucije, čovjek koji je ratne 1992. godine od državne banke dobio tristo tisuća maraka kredita, nikada nije vratio ni jednu ratu, baš ni jednu kunu tog kredita!
Očito je, dakle, da je spomenuti gospodin, koji se zove kao jedan ministar u Tuđmanovoj vladi iz devedesetih, i koji je uspio dobiti tristo tisuća maraka od državne banke, u vrijeme kada banke gotovo uopće nisu odobravale privatne kredite; očito je, dakle, da spomenuti gospodin nikada nije imao namjeru vraćati kredit, nego je naprosto pokrao državnu banku.
Da je tome tako svjedoči i činjenica da banka, koja mu je odobrila kredit, nikada nije krenula u ovrhu; iako čovjek nije ni pokušao vratiti novac, državna banka nije mu pokušala uzeti stan na prestižnoj lokaciji u Zagrebu!
Ovdje se, dakle, radi o eklatantnom primjeru korupcije i krađe: državna banka nekome je dala veliku svotu novca, ta osoba novac nije vraćala, a banka se nije ni pokušala naplatiti!
Tipični banditizam iz devedesetih godina, reklo bi se na prvi pogled.
Ono što plaši jest što se baš takav osjećaj banditizma, iako možda samo simbolično, nastavlja sve do danas.
Naime, u spornom stanu u centru Zagreba, koji je služio kao zalog za nikada otplaćeni kredit iz 1992. godine, posljednjih je godina živio jedan od poznatijih protagonista masovnih hapšenja, koja se ovih tjedana događaju u Hrvatskoj.
I taj uhićenik bio je samo korisnik stana, a ne vlasnik. I taj uhićenik iskoristio je stan kao zalog za veliki kredit, ovaj puta od jedne privatne banke.
Nadajmo se da ga on barem vraća.
Veliki stan u centru Zagreba u ovom je slučaja simbolična poveznica između dvije generacije korumpirane Hrvatske: one iz devedesetih, koja je krala dosta bezočno, jer je mislila da ima dovoljno dugoročnu političku zaštitu, i ove nove, koja je, čini se, mislila da se bavi sofisticiranijom korupcijom bijelih ovratnika, ali koja, evo, hrpimice pada pred prvim ozbiljnijim naletima policije i tužiteljstva.
I ako je stan tek nelagodna simbolička poveznica (možda korisnik iz 1992., i korisnik iz 2009., koji je sada u pritvoru, i nisu ni u kakvoj vezi), fizička, faktografska spajalica dvije razine korupcije jest činjenica da je i u ono vrijeme, kao i danas, na vlasti bila Hrvatska demokratska zajednica, te da je i onda i danas vlast načelno slično funkcionirala, barem kada govorimo o korupciji.
Očigledno je, dakle, da u Hrvatskoj postoji dvodesetljetni kontinuitet političke korupcije (ovim ne želimo reći da korupcije nije bilo prije: naravno da jest, itekako, no duboko protudemokratski sustav, kakav je bio komunističkim, nije mjera za današnje političke usporedbe. Radi se o različitim erama).
Pad Ive Sanadera pokazao je hrvatskoj javnosti stvarnu razinu korupciju iz dvijetisućitih godina.
Za tu je korupciju uistinu najodgovornija Hrvatska demokratska zajednica.
Jer, da je drukčije, zašto bi policija i tužiteljstvo istraživali, hapsili i optuživali gotovo isključivo državne službenike, vezane uz određena ministarstva, uz državne tvrtke i uz državne banke?
Korupcija je, nažalost, predstavljala paralelni sustav vladanja u Sanaderovih sedam godina premijerskog mandata.
Hrvatska demokratska zajednica neće se moći otresti stigme stranke koja je vladala korupcionaški, sve dok ne raščisti sa svim krivcima, ali i sa svim pokroviteljima inkriminiranih postupaka.
Kako znamo, neki od njih i dalje sjede u Vladi, i plaćaju svoju osobnu sigurnost i politički opstanak bezuvjetnim, pa i neukusno pretjeranim iskazima lojalnosti predsjednici HDZ-a.
Dapače, postoje naznake da bi neki ministri, čija se imena još nisu našla u istražiteljskim notesima, razmjerno brzo mogli uletjeti u novi val razotkrivanja skandala.
Drugo, Hrvatska demokratska zajednica neće se moći riješiti korupcionaške stigme dok se jasno ne odredi prema događajima iz devedesetih godina.
Ovdje mislimo na doslovno sve oblike političke korupcije: od nasilnih preuzimanja poduzeća, preko dobivanja velikih poslova uz političku podobnost, preko odluka u Uredu predsjednika tko će privatizirati pojedino značajno poduzeće, pa sve do huliganske, ulične političke korupcije, poput izbacivanja nacionalno nepodobnih osoba iz stanova, ili blagih sudskih kazni za počinitelje najtežih kaznenih djela, ako su ta djela na bilo koji način bila povezana s ratom.
Hrvatska demokratska zajednica, želi li preživjeti kao moderna i demokratska stranka, mora se, definitivno, odreći dva aspekta svoje prošlosti: sustava mrežne korupcije, što je uspostavljen u Sanaderovo vrijeme, i sustava brutalne, izravne, direktivne i gotovo javne korupcije, koji je funkcionirao u Tuđmanovo vrijeme.
HDZ je, naprosto i nažalost, u oba svoja razdoblja, i Tuđmanovom, i Sanaderovom, ovom zemljom vladao kroz korupciju.
To ne tvrde mediji, ni opozicija: to tvrde policija i tužiteljstvo, kao i čitav niz dobro dokumentiranih slučajeva iz devedesetih godina.
Utoliko je posve smiješno misliti da će nekoliko policijskih akcija protiv ljudi iz drugih stranaka promijeniti percepciju javnosti o HDZ-u kao o srcu korupcije u Hrvatskoj.
Bilo kakve optužnice protiv Zvonimira Mršića, pa čak i samog Milana Bandića (iako Mršićev slučaj nema baš ništa zajedničko s raznim optužbama koje se vežu uz Bandića), ne mogu imati učinak stvaranja dojma o općoj krivnji za korupciju.
Naime, od dvadeset godina samostalne Hrvatske, Hrvatska demokratska zajednica bila je na vlasti punih šesnaest.
To je čvrsta činjenica, koja dovoljno govori o stvarnoj odgovornosti za društvo premreženo korupcijom.
U ovom se kontekstu, naravno, još jednom mora postaviti pitanje o tome treba li Mladen Bajić ostati glavni državni odvjetnik.
S jedne strane, Zoran Milanović je u pravu kada traži da Bajić ne dobije treći mandat.
Ako je u Hrvatskoj već bilo toliko ljudi koje je trebalo optužiti, zašto Bajić to nije učinio dok je Sanader bio na vlasti? Zašto se u šest Sanaderovih godina dogodila tek jedna akcija Maestro, da bi se u šest postsanaderovih mjeseci poduzeli deseci takvih akcija?
Čini se kako je Milanović u pravu kada optužuje Bajića za nečinjenje iz političkih razloga.
S druge strane, i oni koji podržavaju Bajića imaju snažne argumente u tek nedavno otkrivenoj efikasnosti Državnog odvjetništva. Zašto, znači, mijenjati čovjeka koji je odjednom počeo dobro raditi svoj posao.
Taj je argument čvrst, sve dok se ne zapitamo: a što bi se dogodilo s tužiteljstvom kada bi se političko okruženje ponovo promijenilo? Bi li se Državno odvjetništvo ponašalo kao što se ponaša u zadnjih nekoliko mjeseci?
Ovih smo dana na kolegiju razgovarali o tome hoćemo li uvesti rubriku Danas uhapšeni (kao Danas rođeni, ili Danas umrli), ili ćemo je objavljivati tek jednom tjedno.
S obzirom na ritam otkrivanja zločina, teško se odlučiti.
Međutim, iznimno je važno da se trenutna borba protiv korupcije ne pretvori u protupoduzetničku histeriju, i u progon vještica.
Još je, međutim, važnije da svaki hrvatski građanin postane svjestan kako je korupcija, baš na svim razinama, apsolutno neprihvatljiv oblik društvenog ponašanja, te da se koruptivna kultura, u kojoj živimo, od malih stvari, poput nagrađivanja liječnika, do velikog biznisa, napokon pretvori u strogu poslovnu kulturu.
Sadašnji HDZ u takvoj pretvorbi hrvatskog društva naprosto ne može sudjelovati.
Što je šteta jer, kako smo više puta istaknuli, moderna, nekorumpirana i uistinu demokratska Hrvatska demokratska zajednica potrebna je ovoj zemlji.
