ZAGREB - Prvi zagrebački koncert, na Dan žena 2008. godine, Chris Rea održao je u paviljonu 5 Zagrebačkog velesajma, a ni ovaj put nije nastupio u uobičajenom koncertnom prostoru. Relativno rijetko korišten Boćarski dom, čak i više nego u slučaju nastupa The Nationala, ponovo se pokazao kao svrsishodna i akustički solidna dvorana u koju je s kombinacijom sjedećih i stajaćih mjesta Chris Rea prizvao nešto više od 2000 ljudi.

Zvuk koji je složio s pratećim bendom, vlastitom opremom i ton-majstorima doista je bio perfektan, a ukusne su bile i projekcije Chrisovih ekspresionistički kolorističnih slika akustičnih i električnih gitara.

Kad se raspištolji sa slideom, a uz žustru i čvrstu podršku peteročlanog benda, kao u pomalo zlokobnom “Easy Rideru”, teškoj “Stony Road”, “Come So Far, Yet Still So Far To Go” na tragu prašnjavog blues-rocka ZZ Topa, “Somewhere Between Highway 61 & 49” i kultnoj “Road To Hell” s efektnim citatom Morriconea, Chris Rea je efikasan “revolveraš” , na momente čak i ubojit, što baš i nisu epiteti koji se rabe za njegove premekane i produkcijski preulickane albume iz 80-ih i 90-ih godina.

Dosadu ponovo nije izbjegao u laid-back skladbama u kojima je, za razliku od J. J. Calea, previše kamiličast, a premalo u nekim duhovno višim, uvjetno rečeno zen-sferama.

No, očekivati da se njegovi fanovi žale na “Looking For The Summer”, “Josephine” ili “Juliju” nije realno. “Stainsby Girls” i “Let's Dance” bile su poletne i zabavne, ako Status Quo smatrate zabavnim. Bilo bi daleko bolje i sirovije da Rea, čiji isposnički izgled odaje kako je pritisnut teškom bolešću pogledao smrti u oči, nije u postavu benda ponovo uvrstio sintisajzer, a nauštrb nedovoljno prezentnih orgulja.

Ipak, drugi zagrebački nastup Chrisa Reae, kao i onaj na Velesajmu, bio je podnošljiviji od njegovih studijskih izdanja jer je manje patio od viška sjaja i umjetnih farbi.

Ili to ili sam i ja s godinama omekšao pa u ime kritičarske dužnosti pristojno podnosim koncerte na koje prije četvrt stoljeća privatno ne bih išao ni u ludilu. Hm, možda je oboje posrijedi. Valja mi se vratiti punku, a poklonike žešćeg bluesa obavijestiti kako ih uskoro sa svojim oružjem čekaju i Johnny Winter (1. ožujka, Tvornica) te Eric Sardinas (6. i 7. travnja, Hard Place).