Odluku Stjepana Mesića da pred kraj svojeg obavljanja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske odlikuje Efraima Zuroffa, moglo bi se svakovrsno pokušati omalovažiti iz ptičje perspektive cinizma, ali to bi bilo pogrešno i ružno.
Jedni bi se osporavatelji mogli narugati da su Mesić i Zuroff izvršili razmjenu komplimenata i nagrada. Drugi bi mogli podsjetiti da je Zuroff imao nesuglasica i s pokojnim Simonom Wiesenthalom čijim imenom je okitio naziv svojeg centra za lov na preostale nacističke zločince.
Treći bi prigovorili tome američkom useljeniku u Izrael da se nastanio na okupiranom području Zapadne obale, u Efratu južno od Jeruzalema. A četvrti bi ljutito gunđali da se “taj nametljivi stranac” drsko upetljavao u unutarnja hrvatska pitanja, nametao Hrvatima osjećaj krivnje i ignorirao suverenitet Lijepe naše.
Dio tih argumenata je neodrživ, a ostali su posve nebitni za temu hvatanja preostalih hitlerističkih zlikovaca te popratnih zasluga i za ovu zemlju.
Pitanje biblijske Judeje i Samarije, na kojima bi mogla nastati palestinska država, isuviše je bremenito i slojevito da bi ga se smjelo miješati s posve odvojenom temom SS-ovskog “konačnog rješenja židovskog pitanja u Europi”, temom u kojoj su dobro i zlo neporecivo razlučivi i jasni kristalnošću Kristalne noći koja je bila preludij te sramotne simfonije užasa.
Wiesenthal je imao nesuglasica sa Zuroffom i primjedbi na neke nijanse njegova rada, ali ne i na samu srž tih napora, a i sam je Wiesenhtal u ponečemu bio kritiziran, što ne umanjuje vrijednost njegova posvećivanja cijeloga života otkrivanju pritajenih trećerajhovskih inženjera zla.
A time je, kao i Zuroff, zadužio ne samo židovski, nego i ostale narode i cjelinu čovječanstva, opravši barem dio mrlje kolektivne suodgovornosti koja je na licima svih nas za sva zlodjela ogromnih razmjera, među kojima holokaust (šoah) u svojoj hladnoj sustavnosti i “djelotvornosti” zauzima posebno mjesto.
Hrvati su, pa i u cjelini svih narodnosnih skupina koje žive u Hrvatskoj kao i u ukupnosti domovinskih i iseljenih “potomaka Tuge i Buge”, razmjerno malobrojan narod, ali svojim ostvarenjima katkad dostižu pa i nadmašuju i mnoge “veće” nacije. To danas i ranije vrijedi u slučaju nekih sportova, ali je stjecajem okolnosti toga odlomka povijesti tako bilo i u burama Drugoga svjetskog rata.
U tome zgusnutom vremenu bila je Hrvatska, uz Njemačku, gotovo jedina barem nominalno posve neovisna država, koja je u ime “vladajuće rase”, hrvatskog naroda kako je tada bio definiran, s katoličkom i muslimanskom sastavnicom, prionula konclogorskom i drugovrsnom istrebljivanju, a na udaru kame, ali i diletantskije varijante ubijanja plinom su se, uz “Führeru” nepoćudne Židove i Rome, našli i Srbi.
Holokaust je bio sveeuropski projekt, uz huljske masovne dojave o skrivenim Židovima u Nizozemskoj, uz veliku marljivost francuskih željeznica u slanju ljudi prema logorima smrti, uz divljački entuzijazam ukrajinskih dragovoljaca, mađarskih salašijevaca, srpskih ljotićevaca, rumunjske Željezne garde, uz poljske mini-pogrome preživjelih, uz ledeni interes švicarskih banaka, uz srdačnu potporu antisemita odasvud, poput automobilskog magnata Henryja Forda iz SAD-a...
Međutim, Austrija iz koje su bili mnogi oduševljeni nacisti nije tada bila zasebna država, Francuska je bila raskomadana, Češka progutana, Srbija okupirana, Poljska nepostojeća, dok su Mussolinijev režim u Italiji ili Horthyjev u Mađarskoj uglavnom izbjegli iskazati se u genocidnom poslu.
Hrvatska bi se tu izdvajala negativnošću, jer je istrebljivala kao država a ne kao šumske bande poput nekih četničkih skupina, ali tada se dogodilo nešto iskupljujuće. Zgroženi ekstremizmom izvana nametnutog ustaškog režima, ubijanjem susjeda, predajom dijelova zemlje Italiji i drugima, Hrvati i ostali stanovnici NDH stvorili su najmasovniji i najbolje organizirani pokret otpora u Europi, koji su nakon njemačkog napada na SSSR poveli komunisti, ali su u njemu bili i mnogi iz dotad dominantnog HSS-a i brojni “obični ljudi” koji su željeli hrvatsku državu, ali ne zločinačku. U tome je hrvatska veličina bila i blistavija nego kasnije u sportskim arenama. A kada se 90-ih godina to htjelo izokrenuti, mnogi su se tome usprotivili i branili dobro ime hrvatsko. Među takvima su bili Stipe Mesić i Efraim Zuroff.
