ULOMCI IZ MEMOARA

EKSKLUZIVNO Ispovijest bivšeg ministra Heraka: 'Moja istina o izvlačenju novca iz HDZ-a'

  • Neja Markičević / CROPIX

Objavljeno: 30.12.2012

To jutro, u četvrtak 27. siječnja 2000., a da to i ne znam, posljednji put trčim uobičajenu rutu od stana do restorana As na Zelengaju. Doručak u društvu supruge i kćerke narednih će mi godinu i pol dana biti samo neostvarena želja. Ta jednostavna životna raskoš bit će mi uskraćena. Da sam bio u dosluhu s režiserom svoje sudbine možda sam to jutro mogao “čuti” specifične taktove i zvukove one glazbe koja gledatelja napetog filma upozorava da dolazi dan kada se u životu glavnog glumca sve mijenja. U toj bi glazbenoj podlozi zasigurno bio i zvuk šamanskih bubnjeva koji onako dubok i taman nagovještava neki ponor. Put do utrobe samoće. No, ja nisam bio u dosluhu ni sa kim, i ni sa čim, osim što sam znao da tog dana prestajem biti ministrom turizma, da na čelo Republike Hrvatske dolazi nova Vlada i da ja nisam više njezin dio.

Nakon uobičajenog jutarnjeg jogginga odlazim na posljednju sjednicu Vlade. Prihvaćamo rutinska izvješća o radu pojedinih resora u mandatu premijera Zlatka Mateše. Nakon sjednice Vlade slijedi zajednički ručak na kojem Nansi Ivanišević, ministrica prosvjete, fotografira sve u šesnaest. Atmosfera najsličnija zadnjem danu srednjoškolskog obrazovanja, svi maturirali, čeka nas novi život, novi izazovi, uspjesi i neuspjesi. Poslije završenog objeda slijedi zajednička, službena post festum fotografija Vlade u Banskim dvorima. U tom movingu prolazim pokraj Ivana Penića, još uvijek prvog čovjeka policije, i ironično mu zahvaljujem na užitku obavijesnog razgovora koji mi predstoji.

- S time nemam ništa, no, ako bude neki problem, nazovi me na mobitel - kaže u svojoj uobičajenoj pozi koja podrazumijeva gledanje u pod, a ne sugovorniku u oči.

Nakon toga kolege iz Vlade dogovorno odlaze obići posljednje počivalište doktora Franje Tuđmana, dok mene Damir Belak, koji je čitavo vrijeme bio zadužen za moju zaštitu, vozi na obavijesni razgovor u Đorđićevu ulicu. U tom trenutku moja je naivnost na razini prvog radnog dana francuske sobarice u nekom provincijskom hotelu.

- Damire, ne gasi motor, vraćam se za petnaestak minuta!

U automobilu ostavljam kaput, aktovku i mobitel. Petnaest minuta pretvoreno je, ugrubo, u petnaest mjeseci.

Ali, ja to, na sreću, ne znam. U tom trenutku ni ne slutim. Meni je samo važno da me Damir Belak čeka. I da ne gasi motor...

U prostoriji me pozdravljaju Emir Lojić i još jedan policajac čijeg se imena i prezimena ne sjećam. Kreću s jeftinim isprikama za dragocjeno vrijeme koje mi oduzimaju. Interesiraju se, predvidljivo, za transakciju o kojoj mi je Ivić Pašalić govorio još prije tri mjeseca. Mirno odgovaram na sva pitanja. Sve je po zakonu. Čvrsto vjerujem da se radi isključivo o neznanju policajaca. Da sve moram strpljivo objasniti. Da su u zabludi. Da ih je netko nevješto “napuntao na mene”. Čekam da me puste. Tražim čašu vode.

Čaša plastična. Standard mi vrtoglavo pada. Još prije koji sat pio sam iz kristalnih čaša i jeo iz finog porculana.

I dalje čekam da me puste. Umjesto toga, u gotovo matematički pravilnim intervalima, policajci se izmjenjuju i ostajem uvijek s jednim od njih. Shvaćam da sam već dva, tri sata unutra. U mojoj se glavi odvrće film. Ljudi. Situacije. Rečenice. Pogledi. Podignute obrve. Znakovita mimika koja se odnosi na mene. Sve ono što je zadnjih nekoliko mjeseci upućivalo na to da ću stići tu gdje jesam, množilo mi se u glavi i slagalo poput puzzlea. Bio sam čudno miran. Znao sam da, zapravo, nemaju ništa. I da je sve čisto. Ali sam bio svjestan i toga da je postupak otvoren i da ga moram proći. Nešto kao liječnički pregled. Nalaz će zasigurno biti o.b. Uredan.

Vrijeme prolazi, policajci se i dalje izmjenjuju. Po prvi puta me počinje obuzimati hladan osjećaj nelagode i straha. Osjećam da mi negdje po tijelu, bez moje kontrole, izbija onaj ledeni znoj. U jednom trenutku ostavljaju me samog. Izlazim u hodnik postaje. Zagledam jednog mladog policajca i zamolim ga da mi časkom posudi mobitel. Nepogrešivim instinktom nazivam Đanija Bažona.

- U policiji sam u Labinu. Sve sada ovisi o tebi.

Tako je glasio njegov paničan odgovor.

Hodnik u kojem stojim pred mojim očima postaje crna rupa u svemiru u koju padam brzinom svjetlosti. Osjećam samo kako mi jagodice na vrhovima prstiju trnu uslijed alarma koji je strah odaslao po svim kutovima mog bića.

- Netko je odlučio odigrati veliku igru. Dečki se ne šale - pomislim u trenu. Iz tog filma želim van. Ali već sam na platnu. Kino publika ugodno zavaljena u svoja sjedala i s kokicama u rukama zna da ih čeka uzbudljiv film. Ja ne čekam ništa. Već je deset sati. Počinje noć. Nisam nikad bio od onih što kući stižu u sitne sate. Znam da doma već vlada panika.

- Uhićeni ste - kaže mi policijska inspektorica Morena Buršić. U kutu usana trijumfalni smješak.

- Žao mi je - dodaje.

Ne vjerujem joj.

Potom želi čuti telefonske brojeve članova moje obitelji da im priopći šturu vijest o mom uhićenju.

- Ma, jel to vi mene zajebavate - pitam, u nevjerici.

Paraliziran sam...

Ulomak je to iz knjige “Istina s potpisom” koju će početkom ožujka objaviti bivši ministar turizma Ivan Herak. Prošle je godine konačno oslobođen po svim sudskim procesima koji su se vodili protiv njega. A bilo ih je dvanaest.

Herakova karijera koja je započela diplomom ekonomista i zapošljavanjem u porečkom turizmu, kako sam kaže, kretala se pristojnom političkom putanjom sve dok nije postao ministar turizma, nakon čega doživljava tragičan obrat.

- Odjednom postajem optuženikom kojeg hrvatsko pravosuđe nemilosrdno progoni od siječnja 2000. do prosinca 2011., što uključuje i 505 dana pritvora. Krajem prošle godine dobivam finalnu oslobađajuću presudu koja je završna točka niza manjih i četiriju velikih sudskih procesa koji su se vodili protiv mene. Nakon dvanaest godina krvavih pravosudnih bitki moju je građansku nevinost po svim optužbama hrvatsko pravosuđe konačno potpisalo - kaže danas Herak, dodajući kako je jedna od prvih stvari koju je odlučio bila da, bez ikakvih eufemizama, u javnost iznese cijelu svoju priču.

- Riječ je o osobnom iskustvu nekoga tko je prošao opću torturu. U trokutu politika-pravosuđe-mediji moj je život bio nepravedno zatočen više od deset godina. Put koji sam pri tome morao proći, i to metodom vlastite kože, dao mi je jasan ljudski uvid u sve pore hrvatskog društva, od vrha do dna - priča bivši ministar turizma.

O svemu tome progovorio je u knjizi. Detaljno. Opisao je bitku s pravosuđem, dane u pritvoru, pozadinu događaja koji su prethodili uhićenju, ali je razotkrio i zakulisne političke igre te niz malverzacija u pretvorbi i privatizaciji. Pri tome se nije libio otvoreno govoriti i o svojoj naivnosti, zabludama, ali i odnosima s ljudima iz vrha politike - od bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, do Ivića Pašalića, Dražena Budiše, Ivice Račana, Stjepana Mesića, tadašnjeg premijera Zlatka Mateše te niza bivših ministara Borislava Škegre, Ivana Penića, Nenada Porgesa i mnogih drugih.

U prvom dijelu knjige Herak je ispričao zašto je i kako prihvatio ministarsku ponudu Franje Tuđmana koju je prethodno dva puta odbio.

Na susretu s Tuđmanom, nakon što je predsjednik malo otračao obiteljsku i političku povijest Dražena Budiše i Vlade Gotovca, htijući vidjeti kako ću ja na to reagirati, od čega sam se suzdržao, ponuđeno mi je mjesto ministra turizma. Resor od strateške važnosti za RH. Ničime mi u tom trenutku nije uvjetovano, pa ni promjenom stranačke iskaznice. Izazov je bio veliki da bih ga, po zovu svoje naravi, po treći put mogao odbiti.

Biti u prilici napraviti doista ključne pomake u toj domeni činilo mi se zaista vrijednim ulaganja moje osobne energije. U Istri će se oko toga dignuti velika prašina, prebirao sam u mislima... I ne samo u Istri. Imao sam samo jedan uvjet.

- Želim odriješene ruke - rekao sam predsjedniku Tuđmanu što sam mirnije mogao. To mi je obećano. Karijera ministra turizma otvorila mi je svoja vrata. Danas se pitam, da sam znao što će mi to donijeti, bih li je prihvatio. Vjerojatno da. Sudbini ne možeš pobjeći - napisao je Herak u knjizi, navodeći kako su se njegovu imenovanju mnogi protivili. Kako je do njegova dolaska u Ministarstvo proteklo još nekoliko mjeseci, u tom su se razdoblju, napominje Herak, kod Franje Tuđmana izredali svi oni koji su smatrali da njega ne treba počastiti takvom pozicijom.

- Od Vladimira Šeksa, onako ispod stola, dobivam informacije da je Tuđmanova namjera da me imenuje ministrom proizvela pravi potres kod takozvanih tehnomenadžera. Tih su mu dana, po Šeksovim riječima, uz svaki obrok servirali moje intervjue i saborske govore u kojima sam se obrušavao na HDZ. Kasnije doznajem, iz pouzdanih izvora, da su se takozvani tehnomenadžeri u jednom trenutku okupili u motelu Plitvice ne bi li skovali strategiju kako onemogućiti moje imenovanje za ministra turizma. Tehnomenadžeri, u naravi, nemaju ništa posebno protiv mene osobno. Oni naprosto žele, u posljednjoj godini svoje vladavine, jer potom slijede izbori s izvjesnim ishodom, imati pod punom kontrolom još jedini resor, uz bankarstvo i telekomunikacije, u kojem se prodajom hotela i cijelih turističkih poduzeća još ponešto može ukrasti. I sada sve to prepustiti čovjeku koji pristiže iz oporbe i koji nije dio HDZ-ovog političkog stada - opisao je Herak.

Poziv iz ureda Zlatka Mateše ipak mu je stigao 15. travnja. U Banskim dvorima priopćio mu je da ga želi za ministra.

- Bolja kazališna predstava nije se tog proljeća prikazivala ni u jednom zagrebačkom kazalištu. No, ja sam već bio donio odluku. Ona je podrazumijevala i tu farsu od konačnog uručenja ministarske titule iz ruku predsjednika Vlade, čovjeka koji me duboko nije želio - ispričao je Herak. O prvim ministarskim danima napisao je: - Biti ministar dobro je zvučalo, ali je loše izgledalo. Kako? Prvog radnog dana na vrata mog ureda, netko je, u udvorničkoj maniri stavio ogromnu ploču, veliku gotovo kao prometni znak “oprez, radovi na cesti”, na kojoj je pisalo - ministar turizma Ivan Herak. Tražio sam da se ploča odmah ukloni. Činjenica je bila da me u uredu nije sačekao ni moj prethodnik Sergej Morsan što sam očekivao slijedom elementarne pristojnosti i političke korektnosti. Dva puta “loše” ipak me nije obeshrabrilo - ustvrdio je Herak u knjizi.

No, neugodnosti koje je doživio prvog dana ministarskog mandata bile su ništavne prema onome što ga je očekivalo. Ubrzo je ušao u niz sukoba s HDZ-ovcima, a jedni od najžešćih odvijali su se s potpredsjednikom Vlade za gospodarstvo Borislavom Škegrom. Herak je, naime, odmah krenuo u borbu za niži PDV. - To je bilo žarište svih mojih sukoba s pretpostavljenima, a već na prvom sastanku s Tuđmanom, rješavanje PDV-a postavio sam kao uvjet da prihvatim ministarsku dužnost... Znajući za moj deal s Tuđmanom, nisu se usudili otvoreno konfrontirati sa mnom, nego su zakon prepustili bespućima formalističkih usklađivanja u Vladinom uredu za zakonodavstvo. Kada sam shvatio da im je to samo paravan kojim “otežu igru”, problem PDV-a prebacio sam na javni teren.

Ideju sniženog PDV-a zagovarao sam preko medija, čime sam izazvao bijes Borislava Škegre koji se nije usudio konfrontirati sa mnom, već je s lanca pustio svog zamjenika Miju Jukića čije sam replike na tu temu jednostavno izignorirao - ispričao je u knjizi bivši ministar turizma te opisao i slučaj Splitske banke kojem je također kumovao Borislav Škegro.

- Negdje koncem 1999., pred same izbore, dok smo se dizali s jedne od sjednica Vlade, Škegro je zavapio: “Joj, kolege, skoro sam zaboravio... imamo obaviti još jednu stvar. Moramo dati jednu suglasnost.” Boja i ton glasa nisu odavali da bi trebalo dati suglasnot za išta važnije no što bi, primjerice, trebala biti odluka da se za vikend ide na sindikalni izlet u Samobor. Ili izvrši nabavka sredstava za čišćenje. Slušajući potom Škegru doslovce mi se zavrtjelo u glavi.

Pojednostavljeno, Škegro, onako s nogu, gotovo ovlaš, želeći pridobiti moju naklonost, objašnjava da se radi o potezima koji su na tragu mojih nastojanja da se osigura koncentracija vlasništva nad hrvatskim turističkim portfeljem. Pa, eto, upravo u tu svrhu trebamo dati suglasnost za ugovor između Splitske banke i Državne agencije za osiguranje štednje i sanaciju banaka kojim se nemali turistički portfelj izvlači iz Splitske banke koja upravo ide u prodaju, te postaje vlasništvo Agencije.

Izvlačimo, zaključuje Škegro, naš turistički portfelj iz banke koju prodajemo... U trenutku dok je kretao žamor skupa koji se razilazi, podigao sam ruku u zrak i postavio Škegri dva pitanja. Prvo je glasilo - kako to da o tako važnoj stvari nije prethodno informirano Ministarstvo turizma. A drugo, važnije - po kojoj će cijeni Agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka platiti Splitskoj banci, bolje rečeno, novim vlasnicima, Francuzima, turistički portfelj. Odgovor na prvo pitanje bio je očekivan - zbog kratkoće vremena nisu stigli obavijestiti resorno Ministarstvo o prodaji portfelja gotovo polovice dalmatinskih hotelskih kuća.

Da ne povjeruješ. No, odgovor na drugo pitanje izbacio me iz cipela. Škegro odgovara da će Agencija svoju obavezu za prijenos vlasništva nad navedenim portfeljem Splitskoj banci platiti po tzv. nominalnoj cijeni dionica. Nečuveno i užasno. U tom je vremenu nominalna cijena dionica višestruko premašivala realnu cijenu i to prvenstveno zato što je prilikom pretvorbe tzv. društvenih poduzeća primjenjivana nerealna metoda procjene spomenutih poduzeća. Preciznije, zbog preferiranja statičke metode procjene nad dinamičkom metodom, koja uzima u obzir rezultate poslovanja tvrtki, a ne puki zbroj vrijednosti hotela i hotelske opreme, hrvatska su turistička poduzeća bila višestruko precijenjena. Pojednostavljeno, tim je ugovorom Agencija, odnosno, država, pretrpjela ogromnu financijsku štetu, dok su korist ostvarili novi vlasnici Splitske banke. Odbio sam glasovati za takav ugovor - otkrio je Herak u knjizi u kojoj je opisao i prodaju Plave lagune Poreč, te putničke agencije Atlas čileanskom biznismenu hrvatskih korijena Androniku Lukšiću. Kaže kako je nastankom hrvatske države i Plava laguna postala žrtva katastrofalne pretvorbe i privatizacije, pri čemu su pod dosta čudnim okolnostima većinske udjele dobile Privredna banka i Ina iz Zagreba.

- Vlasnici se, na sreću, nisu previše miješali u posao, tako da je zahvaljujući dobrom menadžmentu na čelu s Đeniom Radićem, poduzeće svih ratnih i poratnih godina mudro i kvalitetno poslovalo. Naravno, 1999., u posljednjoj godini vladavine HDZ-a, nije se željela propustiti prilika da se “utopi” i ta najuspješnija hrvatska turistička kuća. Iako ministarstvo nije imalo nikakve službene veze s prodajom Plave lagune koja je pripremljena za Lukšića, u visokim krugovima HDZ-a vladala je poprilična strepnja na koji će način javnost doživjeti privatizaciju tog poduzeća, pogotovo Lukšiću koji je slovio kao Tuđmanov intimus. Nije bilo nevažno što je Lukšić u ono vrijeme za male novce došao do vlasništva nad Karlovačkom pivovarom koju je kasnije prodao za višestruko veći iznos. U tom se kontekstu od mene tražilo da u ime Ministarstva turizma, pozitivnim mišljenjem ministarstva o prodaji Lagune, pokrijem već unaprijed dogovoreni posao.

To mi nije padalo ni na kraj pameti, premda sam osobno smatrao da je prodaja Lukšiću dobar potez jer se radilo o kapitalno potentnom čovjeku. Realno govoreći, Plava laguna je mogla dobiti i puno goreg vlasnika. Zbog toga sam u intervjuu za Glas Istre dao podršku toj prodaji, ali dalje od toga nisam bio spreman ići. O pozadini cijele transakcije, tko je tu i s kime prebijao račune, nisam znao gotovo ništa. Kad me Lukšić nazvao, pristojno sam mu rekao da ću se ja tu, kao ministar, držati po strani. Ponovno sam potaknuo bijes pretpostavljenih. Ali, mi je barem savjest bila čista. Niti sam želio, niti sam imao potrebu kupovati budućnost. Da sam to želio, danas bi u Nadzornom odboru Plave lagune sjedio Ivan Herak, a ne Borislav Škegro... Herak ističe kako je u ljeto 1999. na red za privatizaciju došla i agencija Atlas iz Dubrovnika u većinskom vlasništvu Privredne banke iz Zagreba.

- Premda se pažljivom čitatelju može učiniti logičnim pitanje kakve veze ima potonja tvrtka s politikom, vrijedi podsjetiti da su se, kada su u pitanju Atlas, Ina, Plava laguna i nebrojena druga poduzeća, odluke uvijek donosile u uskom krugu ljudi - u vrhu HDZ-a. Jedina ispravna logika privatizacije Atlasa koji je bio i vlasnik franšize za American Express, bila je prodati tvrtku, koja je svoje usluge svela pretežno na servisiranje pristiglih gostiju, nekom moćnom turoperatoru. U moju su se viziju apsolutno uklopila razmišljanja tadašnje direktorice Atlasa Pave Župan Rusković koja je inzistirala da se Atlas proda jednom od najvećih svjetskih turoperatora TUI iz Hannovera koji je pokazao interes za kupnju. No, dok smo se Pave Župan i ja spremali za put u Hannover želeći ispipati puls potencijalnih kupaca, dotle su “naši” već obavili posao u domovini. Atlas je preko noći prodan Androniku Lukšiću. Očito su partikularni interesi pojedinaca bili puno važniji od javnih. Prodajom Atlasa TUI-ju simbolički bi se dogodilo i turističko priznanje Hrvatske. Nekoliko dana nakon utapanja Atlasa posjet mi najavljuje njemački veleposlanik. Ulazi u moj ured ljut kao ris. Nemajući kamo, kažem mu da dijelim njegovo mišljenje, ali da mene o tome nitko ništa nije pitao - napisao je Herak.

U knjizi se posebno osvrće i na prodaju hotelskog poduzeća Primošten. U vrijeme njegova ministarskog mandata, kaže, bio je to epicentar svih turbulencija. Njegovi pretpostavljeni su tražili da to poduzeće pod svaku cijenu proda stanovitom dr. Varošancu iz Graza, liječniku, i to uz više napomena kako je to želja s Pantovčaka. Kako je Herak u osobnom razgovoru s Tuđmanom, kako tvrdi u knjizi, slučaj Primošten apsolvirao u korist daleko referentnijeg aspiranta - turoperatora Gruber reisen iz Graza, žestoko se opirao pritisku šefova iz Vlade. Od njega se, naime, tražilo da izda pozitivno mišljenje Ministarstva za prodaju Varošancu, te dodatno, da kao član Upravnog odbora Fonda za privatizaciju glasa za taj prijedlog. No, Herak je bio jedini od pet članova Upravnog odbora koji je glasovao za Gruber reisen koji je bio prihvatljiviji. Navodi kako su ostali - ministar gospodarstva Nenad Porges, njegova zamjenica Jasna Borić, šef HGK Nadan Vidošević i zamjenik ministra financija Mijo Jukić, svi redom HDZ-ovci, digli ruku za Varošanca, uz Jukićev komentar - da on nikada neće dići ruku da stranac kupi neku hrvatsku tvrtku.

- Kriminal umotan u domoljubne floskule - zaključuje Herak u knjizi. Iz protesta nije otišao ni na sjednicu Vlade na kojoj se samo formalno, kaže, trebao amenovati taj prijedlog. Poslao je tamo svoju zamjenicu Vinku Cetinski.

Od Heraka se tražilo i jamstvo za gradnju hotela u Buzinu. Dolazili su mu brojni investitori, uvijek uz preporuku politike. Financijer je bila Hypo banka. Osnovne parametre projekta Herak je poslao svojoj pomoćnici za razvoj dr. Saši Poljanec Borić, ali je i njeno mišljenje bilo da investicija nije bila isplativa jer bi eventualno jamstvo palo na teret državnog proračuna. Herak zbog toga odbija projekt, da bi potom stigli dodatni pritisci iz Hypo banke.

CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Broj preporuka: 63

ARHIVA ČLANAKA

Još iz rubrike

magazinrss

Opći uvjeti korištenja | Pravila prenošenja sadržaja | Zaštita privatnosti | Pravila komentiranja | Impressum | Kontakt | Oglašavanje

EPH Digital: Jutarnji list | Slobodna Dalmacija | Gloria | Globus | Sportske Novosti | Autoklub | Dom & dizajn | Dobra hrana | Bestseller | Dodo | Dosi | Gorila | LikeCroatia | Gameland | Dubrovacki Vjesnik

WAZ: Der Westen