Blackberry je zablinkao u mraku, a Claudia Steinman konačno se dignula pogledati tko piše. Mobitel je danima sjedio u mraku; obitelj Steinman danima je bila u mraku. Gospođa Steinman otišla je u kuhinju, uzela čašu vode i krenula čitati s ekrana. i E-mail, poslan 3. listopada 2011 u 5 i 33 ujutro, bio je naslovljen s ‘Nobelova nagrada’.
‘Poštovani Dr. Steinman’, pisalo je dalje, ‘Imam dobre vijesti za Vas. Odbor Nobelove nagrade danas je odlučio dodijeliti Vam Nobelovu nagradu iz područja medicine za 2011. godinu’,a gospođa Steinman nije ni pročitala do kraja kad se popela uz stepenice i vriskovima probudila kćer Alexis. ‘Tata je osvojio Nobela! Tata je osvojio Nobela’, vikala je, a Alexis ju je pogledala i mirno, iz polusna, obavijestila majku da je izgubila razum. ‘Tata je mrtav već tri dana’.
Nobel ne dopušta posthumne nagrade, pa je u Stockholmu nastala iznimna zbrka nakon što su, nekoliko sati poslije zbivanja u kući Steinman, čuli za smrt doktora Ralpha Steinmana.
Nobelov žiri nekoliko sati je raspravljao o tom problemu, iako ih smrt doktora Steinmana nije trebala iznenaditi. Dapače, otkriva novi broj New York Times magazina, bizarno je što je Steinman umro tri dana prije objave nagrade, a ne, recimo, tri godine.
U proljeće 2007. godine, Steinman, 64-godišnji znanstvenik iz New Yorka, pionir imunoloških istraživanja i liječnik opće prakse, vratio se sa skijanja i osjećao se slabo. Mučio ga je strašan proljev, a za nekoliko dana oči i koža dobili su žućkastu boju.
Bili su to simptomi karicnoma gušterače koji se nastanio na vrhu organa. Osim inicijalnog tumora, sad već veličine raskošnog kivija, bolest se proširila i po limfinim čvorovima. ‘Molim vas, nemojte to guglati’, rekao je Steinman djeci preko Skypea, u razgovoru u kojem im je otkrio svoje teško stanje. Više od 80 posto pacijenata umre za manje od godine dana, a 90 posto ih ne doživi godinu nakon te.
No, Steinman nije pao u depresiju. ‘On je bio neobičan miks pesimista i optimista’, kaže njegov nekadašnji suradnik Ira Mellman. ‘Znao je kako će cijela stvar završiti, no ipak je vjerovao da si može pomoći, i saznati puno o ovoj podmukloj bolesti’.
Steinman, opsesivni znanstvenik, raku je pristupio kao opsesivni znanstvenik. Započeo je jedan od neobičnijih eksperimenata u novije vrijeme, sa samo jednim testnim subjektom: samim doktorom. Vjerovao je da može svojim znanjem o imunološkom sustavu može usporiti i pobijediti kancerogene stanice. Steinman je znao da umire. Odlučio je svoj slučaj iskoristiti za svoj završni eksperiment i pothvat: revolucionizirati borbu protiv karcinoma.
Šalji tumor po svijetu
‘Čim je obolio, počeo je pričati kako raku treba pristupiti potpuno drugačije’, kaže u razgovoru za New York Times njegova kćer Alexis.
Da bi krenuo u borbu, Steinman je odlučio upoznati neprijatelja. U potpunosti. Nije bilo realne šanse da ga bilokakva operacija spasi, no odmah se dao operirati. Tumor od gotovo 7 centimetara izvađen je 3. travnja 2007. godine nakon četverosatnog zahvata u njujorškom centru Sloan-Kettering, preko puta Steinmanova laboratorija na sveučilištu Rockefeller. Steinman je još uvijek bio pod anestezijom kad je njegov kirurg, Dan Coit, uzorke tumora označio, omotao ručnikom, stavio u kantu s ledom i poslao na gornji kat bolnice. Claudia i Alexis sjedili u u hodniku i čekali što će biti s ocem, a s njima je bila i Sarah Schelsinger, dugogodišnja obiteljska prijateljica i suradnica u Steinmanovom labosu. Njen zadatak bio je paziti na izvađeni tumor, izrezati ga na komadiće te poslati po laboratorijima diljem svijeta, Steinmanovim dugogodišnjim suradnicima.
Dijelovi doktora Steinmana uskoro su se nalazili u Bostonu, Baltimoreu, Torontu, Dallasu, Njemačkoj i Sjevernoj Karolin. Steinman je odlučio na taj način saznati sve što je mogao o tijelu unutar svog. U Bostonu, u jednom od laboratorija u koje je poslao komadiće tumora, komadići su, na primjer, bili uštrkani u miševe kako bi se na živom organizmu mogao pratiti utjecaj terapija.
Njegov pristup kulminacija je i radikalizacija najnovijeg trenda lječenja karcinoma: personalizirana, targetirana terapija, posebno dizajnirana za svakog pacijenta. Doktori sada mogu skenirati DNK svakog tumora i stvoriti set potpuno prilagođenih lijekova i preparata. Tako se, recimo, liječio pokojni Steve Jobs. Steinman je znao da je svaka stanica karcinoma drugačija. Istina, prognoze za njegovu bolest bile su katastrofalne. Jedan u deset pacijenata ostane živ nakon pet godina, a većina ih umre nakon šest mjeseci. No, također je znao kako da statistika i nije posve točna, pošto uvelike ovisi o genetskom kodu tumora koji nosite, pa je u nekim slučajevima znatno gora, a u nekima bolja.
Revolucionarne terapije
Takav, personalizirani pristup Steinman je odlučio nadograditi svojim znanjem o imunološkom sustavu, godinama prije nego je sam obolio od raka. Vjerovao je da lijek već postoji, u nama samima.
Naime, znanstvenici su prije nekoliko godina otkrili ogromni nedostatak personaliziranog pristupa lječenju karcinoma. Kad se tumor proširi po tijelu i metastazira u drugim organima, njegov se genetski kod u potpunosti mijenja. DNK mu je tek u 30% svog dijela isti kao u prvotnom tumoru. To bi značilo da pacijent treba desetke različitih lijekova za desetke različitih metastaza, a one se same po sebi permanetno umnožavaju i mijenjaju. Medicina protiv toga nema šanse, no, smatrao je Steinman, ljudsko tijelo možda ima. ‘Već imamo sustav za borbu protiv mutirajućih tvari, a on se zove imunološki sustav’, govorio je Steinman suradnicima.
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG