Pred Enisom Bešlagićem, 35-godišnjim glumcem popularnim u svim područjima bivše Jugoslavije i jednim od zaštitnih lica Nove TV, nova je sezona “Supertalenta”, u kojoj će skupa s Ninom Badrić i Dubravkom Merlićem otkrivati nove nadarene ljude. O tome što očekuje od nove sezone showa Nove TV, kako napreduje posao na filmu “Danke Deutschland”, za koji je napisao scenarij, te kako se najbolje opušta u slobodno vrijeme, Bešlagić je ispričao u razgovoru za Studio.
• Premda ste član žirija, imate li i vi kakve pripreme uoči nove sezone ‘Supertalenta’?
- Sreća da ja nisam kandidat, stoga i nemam nikakve posebne pripreme, osim što početak showa očekujem s velikim nestrpljenjem. Nadam se da ćemo i ove sezone svi zajedno uživati u vještinama i talentima koje će nam novi kandidati pokazati. Nova TV okuplja vrhunske profesionalce i mlade talente i čini ih dijelom svog tima. Uvijek mi je drago biti u takvoj ekipi.
• Razlikuju li se natjecatelji u ovoj sezoni od lanjskih?
- Svatko od njih priča je za sebe. A oni koji su svoje priče najljepše ispričali, i ove će sezone ući u polufinale. Svi kandidati na audicijama pokazuju samo detalje, a tek u polufinalu uživo mogu zabljesnuti punim sjajem. Kad je riječ o standardima showa, oni su postavljeni još u prvoj sezoni, a za ovu jesen mi u žiriju dodatno smo pojačali naše kriterije, pa neće biti lako, ali će, obećavam, biti zabavno.
• Bili ste na svim audicijama. Je li vas neki natjecatelj posebno oduševio?
- Ima ih nekoliko. Ne bih sada nikoga izdvajao, jer svi oni još jedanput se moraju pokazati, ali bilo je stvarno sjajne ekipe.
• Je li talent dovoljan za nečiji uspjeh? Odnosno, koje karakteristike bi, po vašem mišljenju, morao imati pobjednik ‘Supertalenta’?
- Talent je važan, ali je i sreća također jako bitna. Bez talenta je bilo kakva vrsta uspjeha gotovo nemoguća. Sad, kad je o ‘Supertalentu’ riječ, da biste neki posao dobro obavljali, morate biti kreativni. Konkretno, ako odaberete biti pjevač ili glumac, morate biti svjesni da ste svakoga dana na novoj kušnji. U takvim zanimanjima nije dovoljno da jedan projekt dobro odradite, već se morate cijelo vrijeme iznova dokazivati. Dakle, uvijek morate davati svoj maksimum. Naravno da to ovisi i o vašoj situaciji, bitno je kako se osjećate sami sa sobom, imate li možda neke duhovne krize, jeste li fizički ili psihički malo pali... Nadalje, važan je i karakter, odnosno kakav ste čovjek. Ima nadarenih ljudi koji su loši kao osobe. Kad je o meni riječ, nastojim se takvih kloniti.
• Kakvi ste vi kao osoba?
- Ljudi koji me okružuju kažu da sam dobar k’o kruh.
• Jeste li se ikada i sami u mladosti prijavili na neko natjecanje?
- Jedino u osnovnoj školi, kada sam sudjelovao na ‘Titovim stazama revolucije’.
• Kada ste otkrili svoj glumački talent?
- Oduvijek sam volio animirati ljude. Počeo sam u osnovnoj i srednjoj školi, a to se produžilo i na fakultetu. Ja sam sebe pronašao u poslu, ali nisam čovjek koji bi sve u životu dao za glumu. Posao mi nije prioritet u životu.
• Što vam je prioritet?
- Očuvati sebe kao dobrog čovjeka.
• Kako to postižete?
- Družim se s normalnim ljudima, nastojim da ne uđem u svijet žutila, bogatstva, lažnih impresija, umišljenosti i ostalih sitnica koje su svakom normalnom zapravo jako nebitne u životu. Mene ne može impresionirati veličina nečije jahte, ali može dobrota nekog čovjeka. Kad takvog dobrog čovjeka upoznate, trebate se za njega zakačiti kao za najveće blago, jer on to i jest.
• Kako spajate poslovno i privatno? Čini mi se da cijelo vrijeme samo radite.
- Dobro vam se čini. Ali, svakog tjedna nađem par dana kad sam u kući i kad sam totalno posvećen obitelji. No, kad i nisam fizički sa svojima, duhom sam uz njih. Sve što radim radim kako bi njima bilo dobro, kako bih djeci omogućio što bolje uvjete za školovanje...
• Na kojim sve poslovnim projektima uz ‘Supertalent’ trenutačno radite?
- Radim ‘Upitnik’, pripremam seriju u BIH, a mnogo posla imam i oko svog filma, za koji su se pripreme počele zahuktavati. Riječ je o filmu za koji sam napisao scenarij, a radni naslov mu je ‘Danke Deutschland’, to je priča o Bosancu koji je tijekom rata, baš poput mene, radio u Njemačkoj kao grobar. Taj moj filmski junak u općem ludilu nastoji pronaći prave vrijednosti.
• Jeste li ikad, otkako ste glumac, požalili što niste ostali grobar u Njemačkoj?
- Ne žalim ni za čim, ali ta dva posla u konačnici se previše ne razlikuju. Sve vam to na kraju dođe na isto. Biti glumac znači kopati, raditi, svaki put ispočetka nešto novo. Biti glumac nije nikakav privilegij u životu, štoviše, možda vam to nekad i odmaže. Pogotovo na ovim prostorima, gdje naši glumci mogu samo sanjati o statusu koji u svijetu imaju njihovi inozemni kolege. Svi mi, bili glumci ili grobari, pokušavamo živjeti od svog posla, s tim da je glumački posao javan.
• Što najviše cijenite u svom poslu?
- Mogućnost upoznavanja novih ljudi, različitih kultura, pa i nacija, zbližavanje s njima, međusobno pružanje i isprepletanje dobrih ljudskih vibracija. Tome želim naučiti i svoju djecu, tim pravim životnim vrijednostima. Recimo da je to neka moja misija u životu. Moj najveći zadatak je da svoju djecu uputim na pravi put, da ih naučim da ljude ne dijele po imenu i prezimenu ili bogatstvu i siromaštvu.
• Par slobodnih dana proveli ste u Sarajevu. Što ste radili?
- Družio sam se s djecom, šestogodišnjom Asjom i troipolgodišnjim Makom, razgovarao sa suprugom...
• Koliko se današnje Sarajevo razlikuje od prijeratnog?
- Ja sam se u Sarajevo doselio iz Tešnja polovicom devedesetih. Pa ono staro Sarajevo, baš poput vas, pamtim iz priča mojih prijatelja koji su tamo odrastali. Ali, i onda i sada u Sarajevu uvijek imate razlog da popijete dobru kavu, da s nekim opušteno razgovarate. Ima toga... Naravno, svaki grad je tijekom rata pretrpio migracije, došli su jedni, otišli drugi, a treći su tu u prolazu. To je sve normalno. Kad se rijeka zamuti, treba joj vremena da se slegne, tako je i s gradovima.
