Apple je “pljunuo” 3 milijarde dolara za Beats, Dr. Drea i Jimmyja Iovinea. Ludo? Ne, jer u Appleu su samo donekle prelasno shvatili da publiku (više) ne zanima kupnja mp3 pjesama i albuma (putem iTunesa) nego streaming on demand. Jednostavno, Apple je akvizicijom Beatsa samo platio “penale” za nesmotrenost i nedostatak vizije.
Ono što je ludo je potez Neila Younga. Godinama je uvjerovao moćnike glazbene industrije, velike investitore u IT biznis i na koncu, kad ništa nije upalilo, male ulagače putem Kickstartera, koji su uložili pet milijuna dolara, kako je njegov Pono Player za reprodukciju FLAC zapisa superioran zvučnim performansama bilo kojeg mp3 playera. Normalan čovjek, ako je poznatiji kao jedan od tri najuglednija i najveća kantautora nego kao izumitelj, tada bi snimio neku vrst “audiofilskog albuma” za svoj “high-end” player. Umjesto toga, Neil Young, jer je sve samo ne normalan, otišao je do Jacka Whitea i u njegovom nešvilskom dućanu LP ploča ušao u Voice-O-Graph iz 1947. Kabinu nalik telefonskoj govornici u kojoj ste za koji cent mogli prije ili poslije rata na nekom vašaru izravno na vinil snimiti svoju “glazbenu numeru”, “zvučnu razglednicu”, “govornu poruku” ili “glazbenu čestitku mami”, kakvu je sredinom 50-ih u pravom, memfiskom Sun Records studiju snimio Elvis Presley.
Rezultat Youngova ulazka u Voice-O-Graph je snimka puna krckanja, šuštanja i šumova koja će se jednako loše čuti na bilo kojoj napravi za reprodukciju zvuka, pa tako i na Youngovom Pono Playeru. Tehnički i auditivno, “A Letter Home” je najuvjerljiviji razlog da ne platite 399 dolara za Pono Player. Istodobno, “A Letter Home” je album čiji će vas šarm i dražesnost razoružati i navesti da se još jednom do poda naklonite Youngu. S naramkom obrada, akustičnom gitarom, usnom harmonikom, falsetom i pijaninom tvrdoglavi genij je snimio ultimativni lo-fi album, ali i mnogo više od toga. Stiješnjen u toj “telefonskoj govornici”, poput dječarca zabavljenog novom igračkom, veliki čudak rocka urezao je beskrajno romantičan, sentimentalan i nostalgičan album koji zvuči toplije, prirodnije i humanije od većine današnjih snimaka.
Kako zbog svog tog krckanja i šuštanja, tako i zbog nježnosti i melankoličnosti kojima je pristupio obradama pjesama poput “Needle of Death” Berta Janscha, “Girl From The North Country” Boba Dylana, kojeg se nikada nije sramio priznati svojim uzorom, “Early Morning Rain” starijeg kolege s kanadske folk-scene Gordona Lightfoota, country šlagera “Crazy” s kojim se proslavila Patsy Cline, “I Wonder If I Care As Much” Everly Brothersa, ali i pokojoj “novijoj” skladbi poput “My Hometown” Brucea Springsteena ili “On The Road Again” Willieja Nelsona.
“A Letter Home”, započet snimljenom porukom pokojnoj majci, nešto je i poput hommagea “staroj uvrnutoj Americi” iz zlatne ere folk i country glazbe, podsjetnika na to koliko smo se posljednjih godina udaljili od čovjeku primjerenijih analognih vremena i činjenice da samo socio-ekonomska kriza, kakvu je u “My Hometown” opisao Springsteen, vječna jest.