Euforija oko leta je tolika da možete izgubiti razum
Dalmatinsko svemirsko ljeto ugostilo je dva veterana svemirskih letova; američkog astronauta Edwarda Lua i ruskog kozmonauta Valerija Tokareva.
Obojica su proveli stotine dana u orbiti i sudjelovali u brojnim pionirskim pothvatima u svemiru, te će kao iskusni protagonisti svemirskih letova u Splitu održati nekoliko predavanja na temu ljudskog boravka u svemiru. Edward Lu doktor je fizike podrijetlom s Havaja, rođen u Springfieldu, Massachusetts prije 44 godine.
Za NASU radi 13 godina i ujedno je prvi američki inženjer koji je letio na ruskom Sojuzu. Sudjelovao je na šestoj NASA-inoj misiji spajanja shuttlea s ruskom stanicom Mir, a 2003. je proveo šest mjeseci na međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti.
U svemiru je proveo ukupno 206 dana, od čega je šest sati i 14 minuta "šetao" svemirom. Njegov ruski kolega Valerij Ivanovič Tokarev je 55-godišnjak rođen u Moskvi, a po struci je vojni pilot. Ruskom svemirskom programu se pridružio 1987. kao test pilot misije Buran (snježna oluja).
U svemir putuje od 1999., a do sada je u orbiti proveo 189 dana, od čega jedanaest sati i pet minuta otpada na "šetnju" svemirom. Možda i najklasičnije pitanje koje se može postaviti astronutu jest postaje li se astronautom nekim nepredvidljivim spletom okolnosti, ili je riječ o ispunjenju dječačkih snova rođenih za vrijeme promatranja zvijezda. Edward kaže kako je njegov slučaj izvan stereotipa. Astronaut je postao slučajno.
- Bio sam znanstvenik, zainteresiran za svemirske programe, ali nije to bilo nešto o čemu sam oduvijek sanjao. Jednog sam dana odlučio da bih mogao poslati prijavnicu i primljen sam kao astronaut u NASA-u.
Prije sam morao zadovoljiti mnogo uvjeta, obaviti desetak intervjua jer postoje standardi, no ja sam već prije imao magisterij iz astrofizike i radio u struci. Uz to, bio sam i civilni pilot. Nakon mnogo vježbe i treninga, 1995. godine sam postao astronaut - priča Edward.
Njegov kolega, ruski kozmonaut Valerij imao je drugačiji put. Oduvijek su ga zanimali avioni i letovi, a kako se u Rusiji razvijao svemirski program, tako je i njegova želja da postane kozmonaut sve više rasla.
- Završio sam višu vojničku školu i u početku radio kao vojni pilot. Upravljao sam s mnogo različitih aviona, i u jednom je trenutku u Rusiji pokrenut svemirski progam za koji su ruske zračne snage tražile test pilote, Bio sam odabran i pristupio programu "Buran". To je bilo 1987., kaže Tokarev koji je te godine i službeno postao kozmonaut, ruski astronaut.
O letovima u svemir postoji mnogo teorija, no tek rijetki dožive "pravu stvar". Kako kažu Edward i Valerij, nema osjećaja na zemlji s kojim se let u svemir može usporediti. Ipak, za takvo nešto trebaju godine i godine priprema. Osim vrhunske fizičke spreme, astronauti i kozmonauti možda i više moraju biti psihički spremni. Iako kažu da ih let u svemir nije promijenio, osjećaj prvog puta je jedinstven.
- Ništa se ne može usporediti s letom u svemir. Najprije, tu je pogled. Morate ostati hladni jer kad polijećete s Floride, vidite Atlanski ocean i plavo, plavo nebo. No odjednom, to nebo postaje sve tamnije i tamnije.
Nakon 8,5 minuta, motori se ugase i vi ste u orbiti. Dvije minute kasnije, horizont se poravna i vi ugledate prizor od kojeg zastaje dah. Vidite Europu ispod sebe, točno znate da ste nad Francuskom - pojašnjava Edward dok Valerij dodaje kako prvi put u svemiru zna biti pomalo jezivo.
- Sve postaje mračno. Oblaci koji se vide iz aviona, sada se vide na jedan drugačiji način. Kada se počne javljati nulta gravitacija, obuzme vas nevjerojatan osjećaj euforije. Sretni ste, i uzbuđeni, žalosni i sjetni, ne znate što vas čeka. To je tren kada morate ostati u potpunosti hladni i smireni jer se od te euforije možete razboljeti i posljedice mogu biti veoma teške - dodaje Tokarev.
Dok se njihovi svemirski brodovi i stanice nalaze u orbiti, zapravo i nisu tako daleko od Zemlje. Uspoređujući s Hrvatskom, to je otprilike udaljenost od Zagreba do Splita pa ne čudi da se kroz debelo staklo svemirskog broda golim okom mogu vidjeti čitavi gradovi, razabrati gdje je more plavije, a gdje se upravo sprema oluja.
- Najbolje se vide velike ceste, duge ravne plohe. Gradovi su otprilike veličine ruke i najbolje se vide noću. Ipak, ono što se najjasnije vidi su aerodromi jer su jako dobro osvjetljeni. Jedan od najljepših pogleda svakako je onaj na mediteranski dio Europe. Jadransko more iz svemira je nebeski plavo - opisuje Edward te dodaje kako je kopno ljepše samo zbog jedne stvari - dalmatinske kuhinje.
Za to vrijeme Valerij potvrdno klima glavom uz smijeh i dodaje kako se Italija, primjerice, jako ljepo vidi jer ima mnogo gradova na obalama koje je noću svojim svijetlima ocrtavaju, dok je slično i s jadranskim otocima koji čine sasvim šaroliku sliku.
No, astronautovi zamišljeni pogledi na Zemlju rijetki su trenuci jer je raspored, navode, izuzetno zgusnut. Nebrojene provjere, pripreme, operacije, izvještaji, kontrole i usklađivanja. Uz zvuk koji se može opisati kao brujanje motora, astronauti obavljaju svoje zadatke, no svakoga dana u isto vrijeme, svaki se rad prekida zbog vježbanja.
- Dnevno sam na statičnom biciklu odvozio pet kilometara minimalno, priča Valerij, i uz to vježbao s metalnim oprugama. Bez konstantne vježbe, mišići bi toliko oslabili da bi prilikom povratka na Zemlju morali iznova učiti hodati.
Osim vježbe i brojnih zadataka koje moraju obavljati s mnogo koncentracije, astronauti nađu i nekoliko dragocjenih trenutaka samo za sebe. Tada bezbrižno plutaju konzolom, pogledom uprtim prema Zemlji, a mislima daleko preciznijim; misle na svoje žene, djecu i prijatelje. Dani u izolaciji mogu biti usamljeni. Edward tada najviše voli fotografirati.
- Promatram Zemlju kroz prozor. To je jedna od onih stvari koje možete raditi samo kad ste gore. Volim fotografirati i onda te slike slati mailom ženi i prijateljima - kaže Edward. Valerij također voli promatrati Zemlju, no kaže kako tišina, odnosno ujednačeno brujanje motora koje zvuči kao avion u letu, može imati smirujući učinak. I Edward i Valerij ističu kako u svemiru izbjegavaju stvari kao što su čitanje knjiga i slušanje glazbe. To, kažu, mogu činiti na Zemlji kad god požele.
No, koliko zapravo većina ljudi ima sliku o astronautima i letovima u svemir drugačiju od stvarnosti? Naša se mišljenja uglavnom formiraju putem brojnih filmova o svemirskim ekspedicijama. Koliko radnje i okolnosti tih filmova zapravo sliče stvarnosti i stvarnom letu u svemir? Edward i Valerij kažu da postoje filmovi koji prikazuju realno stanje u brodu ili svemirskoj postaji, no većina filmova je samo plod mašte.
- Rijetki filmovi dobro ocrtavaju astronautovu svakodnevicu, priča Valerij, a jedan od takvih filmova je 'Apollo' - zaključuje. Edward se slaže s ruskim kolegom i dodaje kako Apollo uistinu jest dobar, a možda i najistinitiji film o tome kako je letjeti svemirom dok je Armagedon, primjerice, nešto poput crtića.
Ipak, ono što većina filmova uspije vjerno dočarati jest tišina u svemiru. Edward i Valerij kažu kako je riječ tek o brujanju motora na koje se uho adaptira. Zapravo, brod u svemiru zvuči kao neki veći grad, no bez ljudskih povika i sirena automobila.
A na pitanje o neobičnosti i nesvakidašnjim pojavama, i Edward i Valerij su dosta suzdržani. Na pitanje dobiju li prije leta neke posebne instrukcije kako se ponašati u slučaju susreta s neobičnom pojavom, odgovaraju negativno. Prijavljuju sve što vide.
Prilično neodređeno dodaje kako je vidio jednu eksploziju, erupciju vulkana prije no što se ona dogodila... I tu staje, ne želi ići u detalje. Valerij je i dalje suzdržan, ne govori mnogo, samo klima glavom i potvrđuje ono što njegov kolega Edward govori.
Valerij i Edward su u zrelim godinama, obojica imaju obitelji i djecu i na odlazak u svemir sada gledaju drugačije nego kad su bili mladi. NASA-ina tehnologija napreduje, misija odlaska i sljetanja na Mars nije nešto nezamislivo, no ipak, kaže Valerij, to je nešto što ostaje sljedećim generacijama kao zadaća.
Na pitanje bi li sad, da im se ponudi, pristali na misiju na Mars, znajući da je njihov put jednosmjeran i da se najvjerojatnije neće vratiti ili da će putujući svemirom potrošiti najmanje desetak godina, obojica odgovaraju negativno.
- Da ste mi postavili to pitanje prije deset godina, odgovor bi bio potvrdan. Bez mnogo razmišljanja bih prihvatio tu misiju. No sada imam ženu i sina kojeg netko treba odgajati - kaže Edward. Kozmonaut Valerij slaže se s njim. I on bi kao mladi istraživač, prepun entuzijazma i s tek ponešto iskustva, prihvatio jednosmjernu misiju.
- Ovisi od čovjeka do čovjeka. Netko bi to učinio i u mojim godinama. Mislim da postoje dvije kategorije ljudi koji su spremni na takvo nešto. Oni dovoljno mladi i oni dovoljno stari. Potonji na taj put mogu gledati kao na mirovinu. No, dobro, ne tvrdim da bi samo oni pristali na takvu misiju, možda bi i neki oženjeni muškarci rado prihvatili takav put - dodaje Valerij kroz smijeh.
Na pitanje kako bih ja, dvadesetogodišnjak iz Hrvatske, mogao otići u svemir, Edward mi odgovara kako su šanse za to minimalne. No, dodaje, kroz par godina, stvari bi se mogle promijeniti. Svemirski turizam industrija je koja je nastala uslijed prirodnog razvoja svemirskih putovanja i mladi ljudi željni putovanja u svemir, ističu, mogu u tome tražiti svoju priliku.
- Ako netko ima san otići u svemir, može ga ostvariti na dva načina. Prvo, može uz mnogo truda i sreće postati astronaut, a drugo, mnoge agencije već sada nude ljudima priliku da uz određenu svotu novca posjete svemirski bezdan - kaže Valerij. Edward pak ističe kako zemlje poput Hrvatske, koje nemaju svemirski program, ipak mogu sudjelovati u ekspedicijama.
- Hrvatska bi mogla razviti industriju izrade dijelova svemirskih letjelica i tako sudjelovati. Privatnih firmi koje se bave putovanjima u svemir ima sve više i one ne gledaju na državljanstvo. Svemir više nije tako daleko - kaže Edward, dok njegov kolega Valerij, replicirajući razgovor u svemirskoj postaji dodaje: "Potvrdno, Edwarde".
Nebojša Grbačić
Obojica su proveli stotine dana u orbiti i sudjelovali u brojnim pionirskim pothvatima u svemiru, te će kao iskusni protagonisti svemirskih letova u Splitu održati nekoliko predavanja na temu ljudskog boravka u svemiru. Edward Lu doktor je fizike podrijetlom s Havaja, rođen u Springfieldu, Massachusetts prije 44 godine.
Za NASU radi 13 godina i ujedno je prvi američki inženjer koji je letio na ruskom Sojuzu. Sudjelovao je na šestoj NASA-inoj misiji spajanja shuttlea s ruskom stanicom Mir, a 2003. je proveo šest mjeseci na međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti.
U svemiru je proveo ukupno 206 dana, od čega je šest sati i 14 minuta "šetao" svemirom. Njegov ruski kolega Valerij Ivanovič Tokarev je 55-godišnjak rođen u Moskvi, a po struci je vojni pilot. Ruskom svemirskom programu se pridružio 1987. kao test pilot misije Buran (snježna oluja).
U svemir putuje od 1999., a do sada je u orbiti proveo 189 dana, od čega jedanaest sati i pet minuta otpada na "šetnju" svemirom. Možda i najklasičnije pitanje koje se može postaviti astronutu jest postaje li se astronautom nekim nepredvidljivim spletom okolnosti, ili je riječ o ispunjenju dječačkih snova rođenih za vrijeme promatranja zvijezda. Edward kaže kako je njegov slučaj izvan stereotipa. Astronaut je postao slučajno.
- Bio sam znanstvenik, zainteresiran za svemirske programe, ali nije to bilo nešto o čemu sam oduvijek sanjao. Jednog sam dana odlučio da bih mogao poslati prijavnicu i primljen sam kao astronaut u NASA-u.
Prije sam morao zadovoljiti mnogo uvjeta, obaviti desetak intervjua jer postoje standardi, no ja sam već prije imao magisterij iz astrofizike i radio u struci. Uz to, bio sam i civilni pilot. Nakon mnogo vježbe i treninga, 1995. godine sam postao astronaut - priča Edward.
Njegov kolega, ruski kozmonaut Valerij imao je drugačiji put. Oduvijek su ga zanimali avioni i letovi, a kako se u Rusiji razvijao svemirski program, tako je i njegova želja da postane kozmonaut sve više rasla.
- Završio sam višu vojničku školu i u početku radio kao vojni pilot. Upravljao sam s mnogo različitih aviona, i u jednom je trenutku u Rusiji pokrenut svemirski progam za koji su ruske zračne snage tražile test pilote, Bio sam odabran i pristupio programu "Buran". To je bilo 1987., kaže Tokarev koji je te godine i službeno postao kozmonaut, ruski astronaut.
O letovima u svemir postoji mnogo teorija, no tek rijetki dožive "pravu stvar". Kako kažu Edward i Valerij, nema osjećaja na zemlji s kojim se let u svemir može usporediti. Ipak, za takvo nešto trebaju godine i godine priprema. Osim vrhunske fizičke spreme, astronauti i kozmonauti možda i više moraju biti psihički spremni. Iako kažu da ih let u svemir nije promijenio, osjećaj prvog puta je jedinstven.
- Ništa se ne može usporediti s letom u svemir. Najprije, tu je pogled. Morate ostati hladni jer kad polijećete s Floride, vidite Atlanski ocean i plavo, plavo nebo. No odjednom, to nebo postaje sve tamnije i tamnije.
Nakon 8,5 minuta, motori se ugase i vi ste u orbiti. Dvije minute kasnije, horizont se poravna i vi ugledate prizor od kojeg zastaje dah. Vidite Europu ispod sebe, točno znate da ste nad Francuskom - pojašnjava Edward dok Valerij dodaje kako prvi put u svemiru zna biti pomalo jezivo.
- Sve postaje mračno. Oblaci koji se vide iz aviona, sada se vide na jedan drugačiji način. Kada se počne javljati nulta gravitacija, obuzme vas nevjerojatan osjećaj euforije. Sretni ste, i uzbuđeni, žalosni i sjetni, ne znate što vas čeka. To je tren kada morate ostati u potpunosti hladni i smireni jer se od te euforije možete razboljeti i posljedice mogu biti veoma teške - dodaje Tokarev.
Dok se njihovi svemirski brodovi i stanice nalaze u orbiti, zapravo i nisu tako daleko od Zemlje. Uspoređujući s Hrvatskom, to je otprilike udaljenost od Zagreba do Splita pa ne čudi da se kroz debelo staklo svemirskog broda golim okom mogu vidjeti čitavi gradovi, razabrati gdje je more plavije, a gdje se upravo sprema oluja.
- Najbolje se vide velike ceste, duge ravne plohe. Gradovi su otprilike veličine ruke i najbolje se vide noću. Ipak, ono što se najjasnije vidi su aerodromi jer su jako dobro osvjetljeni. Jedan od najljepših pogleda svakako je onaj na mediteranski dio Europe. Jadransko more iz svemira je nebeski plavo - opisuje Edward te dodaje kako je kopno ljepše samo zbog jedne stvari - dalmatinske kuhinje.
Za to vrijeme Valerij potvrdno klima glavom uz smijeh i dodaje kako se Italija, primjerice, jako ljepo vidi jer ima mnogo gradova na obalama koje je noću svojim svijetlima ocrtavaju, dok je slično i s jadranskim otocima koji čine sasvim šaroliku sliku.
No, astronautovi zamišljeni pogledi na Zemlju rijetki su trenuci jer je raspored, navode, izuzetno zgusnut. Nebrojene provjere, pripreme, operacije, izvještaji, kontrole i usklađivanja. Uz zvuk koji se može opisati kao brujanje motora, astronauti obavljaju svoje zadatke, no svakoga dana u isto vrijeme, svaki se rad prekida zbog vježbanja.
- Dnevno sam na statičnom biciklu odvozio pet kilometara minimalno, priča Valerij, i uz to vježbao s metalnim oprugama. Bez konstantne vježbe, mišići bi toliko oslabili da bi prilikom povratka na Zemlju morali iznova učiti hodati.
Osim vježbe i brojnih zadataka koje moraju obavljati s mnogo koncentracije, astronauti nađu i nekoliko dragocjenih trenutaka samo za sebe. Tada bezbrižno plutaju konzolom, pogledom uprtim prema Zemlji, a mislima daleko preciznijim; misle na svoje žene, djecu i prijatelje. Dani u izolaciji mogu biti usamljeni. Edward tada najviše voli fotografirati.
- Promatram Zemlju kroz prozor. To je jedna od onih stvari koje možete raditi samo kad ste gore. Volim fotografirati i onda te slike slati mailom ženi i prijateljima - kaže Edward. Valerij također voli promatrati Zemlju, no kaže kako tišina, odnosno ujednačeno brujanje motora koje zvuči kao avion u letu, može imati smirujući učinak. I Edward i Valerij ističu kako u svemiru izbjegavaju stvari kao što su čitanje knjiga i slušanje glazbe. To, kažu, mogu činiti na Zemlji kad god požele.
No, koliko zapravo većina ljudi ima sliku o astronautima i letovima u svemir drugačiju od stvarnosti? Naša se mišljenja uglavnom formiraju putem brojnih filmova o svemirskim ekspedicijama. Koliko radnje i okolnosti tih filmova zapravo sliče stvarnosti i stvarnom letu u svemir? Edward i Valerij kažu da postoje filmovi koji prikazuju realno stanje u brodu ili svemirskoj postaji, no većina filmova je samo plod mašte.
- Rijetki filmovi dobro ocrtavaju astronautovu svakodnevicu, priča Valerij, a jedan od takvih filmova je 'Apollo' - zaključuje. Edward se slaže s ruskim kolegom i dodaje kako Apollo uistinu jest dobar, a možda i najistinitiji film o tome kako je letjeti svemirom dok je Armagedon, primjerice, nešto poput crtića.
Ipak, ono što većina filmova uspije vjerno dočarati jest tišina u svemiru. Edward i Valerij kažu kako je riječ tek o brujanju motora na koje se uho adaptira. Zapravo, brod u svemiru zvuči kao neki veći grad, no bez ljudskih povika i sirena automobila.
A na pitanje o neobičnosti i nesvakidašnjim pojavama, i Edward i Valerij su dosta suzdržani. Na pitanje dobiju li prije leta neke posebne instrukcije kako se ponašati u slučaju susreta s neobičnom pojavom, odgovaraju negativno. Prijavljuju sve što vide.
Prilično neodređeno dodaje kako je vidio jednu eksploziju, erupciju vulkana prije no što se ona dogodila... I tu staje, ne želi ići u detalje. Valerij je i dalje suzdržan, ne govori mnogo, samo klima glavom i potvrđuje ono što njegov kolega Edward govori.
Valerij i Edward su u zrelim godinama, obojica imaju obitelji i djecu i na odlazak u svemir sada gledaju drugačije nego kad su bili mladi. NASA-ina tehnologija napreduje, misija odlaska i sljetanja na Mars nije nešto nezamislivo, no ipak, kaže Valerij, to je nešto što ostaje sljedećim generacijama kao zadaća.
Na pitanje bi li sad, da im se ponudi, pristali na misiju na Mars, znajući da je njihov put jednosmjeran i da se najvjerojatnije neće vratiti ili da će putujući svemirom potrošiti najmanje desetak godina, obojica odgovaraju negativno.
- Da ste mi postavili to pitanje prije deset godina, odgovor bi bio potvrdan. Bez mnogo razmišljanja bih prihvatio tu misiju. No sada imam ženu i sina kojeg netko treba odgajati - kaže Edward. Kozmonaut Valerij slaže se s njim. I on bi kao mladi istraživač, prepun entuzijazma i s tek ponešto iskustva, prihvatio jednosmjernu misiju.
- Ovisi od čovjeka do čovjeka. Netko bi to učinio i u mojim godinama. Mislim da postoje dvije kategorije ljudi koji su spremni na takvo nešto. Oni dovoljno mladi i oni dovoljno stari. Potonji na taj put mogu gledati kao na mirovinu. No, dobro, ne tvrdim da bi samo oni pristali na takvu misiju, možda bi i neki oženjeni muškarci rado prihvatili takav put - dodaje Valerij kroz smijeh.
Na pitanje kako bih ja, dvadesetogodišnjak iz Hrvatske, mogao otići u svemir, Edward mi odgovara kako su šanse za to minimalne. No, dodaje, kroz par godina, stvari bi se mogle promijeniti. Svemirski turizam industrija je koja je nastala uslijed prirodnog razvoja svemirskih putovanja i mladi ljudi željni putovanja u svemir, ističu, mogu u tome tražiti svoju priliku.
- Ako netko ima san otići u svemir, može ga ostvariti na dva načina. Prvo, može uz mnogo truda i sreće postati astronaut, a drugo, mnoge agencije već sada nude ljudima priliku da uz određenu svotu novca posjete svemirski bezdan - kaže Valerij. Edward pak ističe kako zemlje poput Hrvatske, koje nemaju svemirski program, ipak mogu sudjelovati u ekspedicijama.
- Hrvatska bi mogla razviti industriju izrade dijelova svemirskih letjelica i tako sudjelovati. Privatnih firmi koje se bave putovanjima u svemir ima sve više i one ne gledaju na državljanstvo. Svemir više nije tako daleko - kaže Edward, dok njegov kolega Valerij, replicirajući razgovor u svemirskoj postaji dodaje: "Potvrdno, Edwarde".
Predavanja astronautaDalmatinsko svemirsko ljeto održava se od 24. do 26. kolovoza u Splitu, u prostorima Građevinsko-arhitetktonskog fakulteta. Ulaznice za predavanja i okrugli stol "Ljudski boravak u svemiru" mogu se kupiti na adresi Ban Mladenova 13 u Klub/galeriji 4 po cijeni od 20 kuna. Više podataka na adresi www.space-forum.org |
Nebojša Grbačić
Broj preporuka: 0
ZA FRANKFURTER ALLGEMEINE
Novi srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić: Vukovar je bio srpski grad i Hrvati se nemaju zašto vraćati u njega
JOŠ JEDAN SKANDAL U ORUŽANIM SNAGAMA
Dobili rješenje za invalidninu pa ostali u vojsci još 12 godina uz astronomske dodatke na plaću!
NAKON ŠTO JE UBIO POLITIČARA NAZVAO PRIJATELJA
