Umro je brižni Cele Sardelić, jedan od tužnih protagonista prevratnih godina, razdoblja u kojem se komunistička utopija pretvorila u postkomunističku distopiju. Sad i od njega pokušavaju napraviti osviještenog pra-Hrvata, “koji se suprotstavio Miloševiću” pa “prekinuo hrvatsku šutnju”. Politički folklorni mitovi važni su za politički proces - nedoučeni nacionalistički ideolozi pokušavaju ovladati poimanjem neposredne prošlosti u javnoj svijesti, kako bi svoje današnje kombinacije utemeljili na tim starim sloganima.
Otpor je predvodio - Šuvar
Uistinu, Miloševiću su se u komunizmu mogli suprotstavljati jedino ljudi iz političkog establišmenta, koji su uživali javni legitimitet, dok su osviješteni Hrvati zaposjeli sačekuše na kafanskim šankovima, pošto se nisu mogli oglašavati u novinama ni sudjelovati u političkim raspravama, osim u intimnom krugu, u kleti, u zagrebačkom Corsu ili u Gradskoj kavani, s tim da se tu uvijek razgovaralo konspirativno kao da su svi ostali sugovornici za stolom doušnici Udbe (što su često i bili).
Miloševiću se pak najviše suprotstavljao - dr. Stipe Šuvar, hrvatski boljševik, ali s boljševičkih pozicija. Dok je bio (rotirajući) predsjednik jugoslavenske Partije, pokušao je formirati neki titovski, nadnacionalni, međurepublički politički savez, koji bi iznovao revolucionirao društvo, ali ne na staljinovskim nego na kardeljevskim osnovama, što je bila toliko apstraktna zamisao da je u potpunosti nije razumio ni njegov najbliži idejni suputnik, sarajevski jugotrockist dr. Fuad Muhić, poznat kao Fu-Mu.
Drugo jezgro antimiloševićevskog otpora bio je savezni aparat, koji je bio centralistički, ali federalistički inpostiran, a osim savezne vlade, SIV-a, kojemu je ubrzo došao na čelo Ante Marković, obuhvaćao je ministarstvo vanjskih poslova i saveznu Udbu, vanjskotrgovinski lobi, razne reeksporetere i velike banke, kojima je preko ministarstva vanjskih poslova, odnosno obavještajne službe SID, također upravljao SIV.
Generali unitaristi
Markovićev najbliži suradnik, ministar i supremo cijelog tog misterija bio je još jedan ne osobito hrvatski orijentiran Hrvat, sadašnji Mesićev “leteći ambasador” Budisav Budo Lončar. Saveznom vrhu bio je formacijski priklopljen unitaristički Generalštab JNA, koji je tu dobivao budžetski novac.
Kako je Sloba metastazirao
Svim tim ozbiljnim ljudima Sloba je bio silno opasan, jer je ugrožavao sam opstanak sustava, ali mu se nisu deklarativno suprotstavljali, jer ideologija nije bila njihovo područje. Osim toga, oni su ga podcjenjivali jer su smatrali da je država ustrojena s toliko sigurnosnih mehanizama da je osiguran balans, da je nitko ne može dovesti u pitanje, pogotovo onaj tko djeluje samo u jednoj republici, pa nema načina da proširi svoj utjecaj…
| I ozbiljni ljudi poput Ante Markovića i sadašnjeg Mesićeva savjetnika Bude Lončara vjerovali su naivno da će Milošević pasti |
Treća skupina ljudi koja je pružala otpor Miloševiću bili su partijski rukovodioci u drugim republikama. Najglasniji, oni su ipak bili najslabiji. Naime, marginalizirani su poslije 1972. Paradoksalno - imali su veću samostalnost nego ranije, ali sasvim neznatnu moć. Partija je, naime, nadasve u Hrvatskoj i Srbiji, izgubila Titovo povjerenje. Oslanjao se na vojsku, na stare kadrove, pošto je, razočaran liberalnim reformama koje su počele destabilizirati njegovu diktaturu, dao razjuriti prvo slovensko, zatim hrvatsko i onda srpsko rukovodstvo (ono u Bosni, Vojvodini i na Kosovu, s obzirom na kompozitni multinacionalni sastav nije nikad ni prestalo biti pod paskom).
Tito je sedamdesetih vratio na vlast najstarije konjine, svoju generaciju - od Pere Stambolića (zvanog Pera Konj) do Veli Deve na Kosovu, Duleta Dragosavca u Hrvatskoj te slične kljusadi s kojom se popunilo Vijeće revolucije, idejne komisije Socijalističkog saveza, Udruženja boraca i još milijun takvih institucija, koje su trebala onemogućiti bilo kakvo normalno funkcioniranje društva. Republička partijska rukovodstva tada se moglo popuniti mladim, beznačajnim tipovima, koji nisu ni o čemu odlučivali - tako su iz Slavonskog Broda dovukli ‘nekog’ Ivicu Račana, iz Vjesnika Josipa Vrhovca, sa splitske pošte Dragu Domitrovića, a kroz dimnjak će upasti i naš današnji junak - Celestin Cele Sardelić.
Nijema zagrebačka čaršija
Među ovim će kadrovima nastati diferencijacija poslije smrti druga Tita, kad je država zapala u terminalnu krizu, pukla ekonomija, a SIV pokušao krizu otkloniti palijativnim mjerama (što podsjeća na sadašnje napore Vlade Jadranke Kosor). Dio partijskih birokrata ostaje lojalan poretku, jer se nadaju da će se stvari nekako same od sebe riješiti, dio se boljševizira, pa skupa sa Šuvarom zahtijeva povratak na starije od starog, dok se ostali, manje ili više pragmatično, okreću prema izazovima novoga doba.
I tu su se brzo izdiferencirala dva pristupa: jedni su, poput Špiljka, gledali kako da se ogrebu iz stečajne mase države pa se ugrade u financijske tokove vanjske trgovine, uz odgovarajući deal sa šefovima državne sigurnosti koji su tu bili da na njih paze. Drugi su, pak, ljudi poput Celestina, stali propitivati postoji li neki izlaz za internu demokratizaciju društva, legalizaciju svih onih drukčijih mišljenja koja kuhaju u čvrsto zaklopljenom loncu s rizikom da juha eksplodira.
Nije se samo ovdje šutjelo
Cele je koncem osamdesetih priredio partijsko savjetovanje u hrvatskom CK na koje su bili pozvani i ljudi poput Žarka Puhovskoga, koji je, dakako, bio komunjara, ali ne režimska, nego privatni ljevičar koji je, doduše, na socijaldemokraciju tada gledao kao na klasnog neprijatelja.
Nije to, dakle, bio nikakav “dijalog”, nego pokušaj da se malo “olabavi”. Što se pak “hrvatske šutnje” tiče, to je obična fikcija - šutjelo se podjednako glasno u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji. Naravno da zagrebačka čaršija u komunizmu nije imala pravo glasa. Disidenti su prostor za istupanje nalazili jedino na beogradskoj opozicionoj sceni, gdje su tekstove protiv Šuvara i Gorana Babića, dvojice koautora “bijele knjige”, objavljivali Igor Mandić i Slaven Letica.
Islamska deklaracija u Srbiji
U listu Dobrice Ćosića u Beogradu svoju “Islamsku deklaraciju” objavio je Alija Izetbegović. Dr. Vojislav Koštunica i dr. Kosta Čavoški, koji još nisu postali nacionalistički bjesomučnici, objavili su knjigu o parlamentarnoj demokraciji - tako nešto nije moglo tada u Zagrebu izaći ni u snu, jer ovdje su se opozicionari palili na državu i naciju, a ne na demokraciju. No, najvažnije je pritom uočiti kako tobožnja “hrvatska šutnja” nije bila nikakva specijalna kazna za Hrvate i njihova slobodarska nastojanja iz doba “hrvatskog proljeća”.
Šutjelo se, jer je u Jugoslaviji bila diktatura. Sad je ovdje ipak dosta olabavilo, pa opet možemo svašta reći - kako jest i što je bilo.
Denis Kuljiš
