Stanislav Feldman (80), ugledni psihijatar koji je dvadesetak godina radio u Švicarskoj kao psihoterapeut, a prije i poslije toga u Vrapču, upravo je u Medicinskoj nakladi objavio knjigu "Ljubav na drugi pogled" u kojoj fenomen ljubavi analizira na mnogo trezveniji način te ga vrlo argumentirano razdvaja od osjećaja zaljubljenosti.

Feldman je knjigu, dakako, utemeljio na iskustvima pacijenata kojih je kroz njegovu ordinaciju u proteklih više od pola stoljeća prošlo bezbroj. Razgovarali samo na Valentinovo, na potrošački blagdan koji Feldman analizira s vedrom ironijom.

• Kako je nastala knjiga i o čemu raspravlja?

- Nastala je na temelju tekstova koje sam pisao još dok sam bio u Švicarskoj, u sklopu terapije s pacijentima koji su iznosili ljubavne probleme. Donio sam te zapise u Hrvatsku i zaboravio na njih. Pronašao sam ih kad sam otišao u mirovinu, preveo ih na hrvatski i odlučio napisati knjigu. Knjiga raspravlja o dvije temeljne zablude. Prva je ta da smo obično uvjereni kako je dovoljno da nekoga volimo pa da taj drugi voli nas. To je uvjerenje u nas "programirano" odgojem. Mi mislimo da ćemo naći onog "pravog" ili onu "pravu", a kad ga ili ju nađemo, onda će sve biti sjajno i bajno. Mnogo dublja zabluda vezana je uz zaljubljenost.

Uz ona irealna očekivanja, koja gotovo svatko od nas ima, pogotovo dok je još mlad, priključuje se djelovanje hormona i različitih transmitera u mozgu, koji se svi zajedno pomiješaju toliko da nam pomute razum. Ortega y Gasset rekao je da je zaljubljenost kratkotrajna pomućenost uma. Problem dakako nastaje zato što se mi u tom stanju odlučujemo na stvaranje ozbiljne veze. Ta ozbiljna veza vrlo često donese djecu. A kad shvatimo da nam ta zaljubljenost, koju mi smatramo ljubavlju, ne donosi ono što smo očekivali, postajemo razočarani.

Okrivljujemo partnera što nije onkav kakvog smo ga mi željeli, nego je onakav kakav je, kakvog smo ga, uostalom, upoznali. U takvim vezama najviše trpe djeca. Djeca su tragičari zaljubljenosti. A mi tu zaljubljenost na današnji dan još propagiramo. Grad je pun crvenih srdaca koja bi  trebala prezentirati svemoćnost zaljubljenosti. Zaljubljenost je stanje nesposobnosti prosuđivanja.

• Postoji li uopće nesretna ljubav?

- Ne, nesretne ljubavi nema. Postoji nesretna ljubavna veza. Dakle, razočaranje što niste dobili ono što ste očekivali od te veze. A je li ono što ste očekivali realno i logično, to je, naravno, drugo pitanje. Mi psihijatri živimo od toga što to očekivanje obično nije ispunjeno.

• Pa nitko ne dobije sve što je očekivao.

- Ali želi dobiti. Ako je razuman, onda će znati da je to nemoguće. Nemoguće je ostvariti sve ono što želimo. Ljudska sreća sastoji se u tome da se pokuša ostvariti što više vlastitih očekivanja. Tu dolazimo na teren psihijatrije, odnosno psihoterapije. Mi smo tako odgajani, programirani smo da očekujemo kako ćemo sve ostvariti, ili što je više moguće. Odgajani smo tako da uvijek moramo biti najbolji, u školi, na poslu, i onda se dogodi da shvatimo kako je to nemoguće. Međutim, shvatimo li to svi? Većina ne shvati, jer je onaj "program" koji nam je usađivan od malih nogu uvijek jači. Koliko puta su mi došli pacijenti koji su se požalili da su promašili život, da nisu ostvarili ništa veliko. Kao da je malo ostvarenje nešto što se treba baciti. Pa nismo svi predodređeni da budemo velikani.

 Nesretne ljubavi nema. Postoji nesretna ljubavna veza

• Tek u moderno doba ljudi na zapadu sami biraju bračnog druga. Jesu li današnji brakov bolji od onih prijašnjih, kad su  partnera birali roditelji i strogi običaji?

- Gotovo bi se moglo reći da je nekad bilo više mogućnosti da brakovi budu sretni. Zato što žene, ali i muškarci, nisu ulazili u brak sa željom da kompenziraju neke svoje zamišljene nedostatke, nego iz čisto plauzibilnog razloga da u životu dobiju bolji "startni" položaj, ili da se materijalno osamostale. I to bi im se obično ostvarilo, jer se brak tako i sklapao. Obično su roditelji međusobno dogovorili tko će što dati i onda su to dali. I ništa se više od tog braka nije očekivalo, a najmanje nekakva idealna ljubavna veza. Kad je u pitanju erotika, postojao je jedino cilj da se dobije jedno, dvoje ili nekoliko djece. To je bio nusprodukt, a osnova je bila razrješenje imovinskih odnosa, katkad i ugled.

Brak u današnjem smislu postoji otprilike 250 godina. Prije toga brak su dogovarali roditelji ili je on bio neka unaprijed zadana dinastijska, staleška nužnost. Ljubav se uopće nije uzimala u obzir. Nije je bilo. Zbog toga nije postojala ni ljubomora u smislu u kojem je danas imamo. Nije, dakle, postojala ljubomora kao strah od gubitka ljubavi. Nego je to, primjerice za muškarca, bila ili povreda časti ili prijetnja gubitka imetka, što je bilo manje moguće, zahvaljujući patrijarhalnom ustroju društva koje je pazilo da muškarac uvijek dobro prođe u svakoj situaciji. Tek s prosvjetiteljstvom i u doba romantizma počelo se govoriti o ženi kao o partneru. Postala je cijenjena, obožavana, smatrana ravnopravnom, istina samo u teoriji.

To je bio prvi stvarni pokušaj pobune protiv patrijarhata. Drugi pokušaj je bio između dva svjetska rata, a treći je seksualna revolucija prije pedesetak godina. Taj se razvoj odnosi, dakako, samo na zapadna društva, a veći dio čovječanstva i dalje živi u čistom patrijarhatu. U našoj zapadnoj civilizaciji može se reći da su žene tek donekle digle glavu. Ono što mene zanima jest kako se žene snalaze u ovom našem propadajućem patrijarhatu. Sve nesreće u vezama koje gledamo oko sebe kriju pokušaj žena da se u tom propadajućem patrijarhatu snađu i da se osove, da napokon postanu ravnopravne.

• Kada bi mogle postati ravnopravnima?

- To je vrlo daleko. Stao sam prije tri dana automobilom kod trešnjevačkog placa, izašao i vidio automobil koji se umalo zaletio u drugi. Ovaj vozač koji je umalo stradao dreknuo je: "Žena za volanom!" A u onom drugom automobilu ipak je bio muškarac. Tipično je to uvjerenje da ako netko loše vozi, onda mora biti žena. Iako sve statistike pokazuju da žene uzrokuju manje nesreća, i dalje vlada uvjerenje da je žena manje vrijedna, manje sposobna i svaka učinjena pogreška ide na račun žena. Uvijek me je čudio ne samo taj stav, nego i stav muškaraca prema osjećaju ljubavi. Krivi su za to i masovni mediji koji nas pokušavaju uvjeriti kako su žene predivne, kako se muškarci moraju truditi da ih osvoje i da će onda sve biti dobro, kad se nađe čovjek koji imponira ženi i koja se onda u njega zaljubi. Kad sam bio mladi psihijatar, jedno od prvih pitanja koje sam postavio svojem učitelju psihijatrije bilo je: kako je moguće da ta ljubav koju se toliko propagira čini tolike ljude nesretnima i zašto ti ljudi dolaze psihijatrima? Prema mojem je mišljenju nonsens što su ljudi, čim se osjete nesretnima, uvjereni da je to zbog ljubavi, pa onda idu psihijatru. Kao da pate od duševne bolesti. A nije u pitanju duševna bolest nego, prema mojem mišljenju, neinformiranost. Zbog toga sam napisao knjigu. Želim ljude informirati što je to što oni osjećaju i kakve su posljedice ako se na nešto ozbiljno odluče u takvom stanju.

Mislim da nisam pogriješio što sam se priklonio skupini znanstvenika koji vjeruju da je ljubav nešto sasvim suprotno od zaljubljenosti. Ljubav zahtijeva od vas da partnera upoznate, da znate kako on gleda na život, na svoj život, kako gleda na svoje planove, da ga prihvatite takvim kakav je

• Koliko se razlikuju ljudi u  zapadnom svijetu? Muče li Švicarce isto što i Hrvate?

- Ljudi su svugdje ljudi. Svima nam ispod kože teče ista krv. Znate da u Švicarskoj vojni obveznici oružje i uniformu drže kod kuće. Nije onda možda čudno što sam mnogo puta vještačio u slučajevima ubojstava supružnika vatrenim oružjem. Vrlo često sam, nadalje, doživio da se iza nekog društvenog problema bilo koje vrste, u poslu, u odnosima među ljudima, krije problem onoga što se popularno zove "nesretna ljubav". Ako ste vi kod kuće nezadovoljni iz bilo kojeg razloga koji je povezan s ljubavnim odnosom s nekim partnerom, vi ćete to možda i nesvjesno prenijeti u svoj društveni život. Dođe vam čovjek kojeg muče poslovni problemi, no nakon nekoliko tjedana ili mjeseci razgovora, pojavi se problem odnosa sa ženom ili s djevojkom. Ne možete u poslu biti profesionalni ako kod kuće niste sređeni, zadovoljni. Nešto od tog zadovoljstva uvijek prenesete van.

  • Bi li se moglo reći da su ljudi u prosjeku, kad je je riječ o vezi, neuspješni?

- O tome, dakako, ne postoje znanstveni dokazi. Ako je točno to da smo odgajani tako da u nama uvijek živi neki osjećaj insufijencije, da nismo na neki način dovoljni, dovoljno pametni, dovoljno zgodni, dovoljno uspješni, dovoljno produktivni, onda je razumljivo da i veza koja nastane između jednog takvog čovjeka i druge osobe, obično suprotnog spola, ne može biti uspješna. Mi u tu vezu unosimo taj naš osjećaj insufijencije i potrebu da nam ta veza taj osjećaj kompenzira. Ako čovjek pokuša samo logično misliti, ne treba za to biti psihijatar, shvatit će da je nonsens misliti da neki drugi čovjek može kompenzirati vaš osjećaj nesposobnosti, slabosti. On vam može reći da ste jako pametni, ali zbog toga niti ćete postati pametni, niti ćete dugo vjerovati da ste pametni. A često se veza sklapa kako bi se taj neki manjak, koji često objektivno i ne postoji, kompenzirao.

  • U knjizi polemizirate s Freudom.

- Ne slažem se s Freudom koji je mislio da se potreba za afektivnim vezivanjem javlja na temelju nagona održanja života. Prema Freudovom mišljenju, dijete ima potrebu zadovoljiti osjećaj gladi. Zadovolji ga - nekad gotovo isključivo - na majčinim grudima i postupno poistovjećuje osjećaj ugode zadovoljenja želje s majčinim grudima. Iz toga se, tvrdi Freud, razvija seksualna energija ili libido, kako ga je nazvao. Međutim, mi doista, barem eto u posljednjih 200 ili 300 godina, osjećamo ljubav, a ne samo erotsku privlačnost. To je naša najnovija stečevina. Prije ljubav nije postojala.

• Je li moguća organizirana religija koja ne zagovara seksualnu represiju?

- Mislim da nije moguća. Koestler kaže da svaki pojedinac počiva na dva sustava. Prvi je "ja sam ja", a drugi "ja pripadam cjelini". Ako je jedan od ovih sustava neispunjen, pojedinac će se osjećati nezadovoljnim i nesretnim. Međutim ovaj, da tako kažem, osjećaj "ja sam ja" nije toliko opasan za društvo koliko ovaj drugi koji je uzrok potrebi da se vežemo uz neku veću skupinu. Potreba za pripadanjem nekome ili nečemu višem, transcendentnom, rađa religiju.

• Što je ljubav a što zaljubljenost?

- Mislim da nisam pogriješio što sam se priklonio skupini znanstvenika koji vjeruju da je ljubav nešto sasvim suprotno od zaljubljenosti. Ljubav zahtijeva od vas da partnera upoznate, da znate kako on gleda na život, na svoj život, kako gleda na svoje planove, da ga prihvatite takvim kakav je. Jer vi ste se u početku i zaljubili u njega takvog kakav jest. Druga je stvar što ste ga idealizirali, što ste mu prišili odlike kojih nema. Nakon nekog vremena, vi ga poželite promijeniti, da bude onakav kakav bi prema vašem shvaćanju trebao biti vaš životni partner.  Međutim, još nisam čuo da se netko promijenio zato što je to netko drugi od njega to tražio. Promijenite se samo onda kad to, razumno ili nerazumno, sami odlučite. Ali zato što to netko drugi želi, nećete. Kad ste zaljubljeni, vi ćete se zbog tih nesretnih hormona nakratko prilagoditi, ali nakon nekog vremena bit ćete upravo onakvi kakvi jeste, kakva je vaša priroda.

• Što je ljubav zrelih ljudi?

- Ljubav zrelih ljudi je, prije svega, tolerancija, razumijevanje, prihvaćanje osobe onakvom kakva jest. U to spada i erotski dio, ako postoji, jer mi možemo voljeti a da nemamo nikakvih erotskih želja i potreba. Ja mogu nekoga voljeti, a ne željeti s njim seks. Isto se tako mogu s nekim seksati i ne voljeti ga. Isto tako, mogu s nekim živjeti, a niti ga voljeti niti s njim imati seksualni odnos. Dakako, ako postoji ljubav, onda je ugodnije. No, ako, primjerice, ručate s nekim prema kome ste ravnodušni, ne znači da činite nešto ružno ili grešno. Jesti podrazumijeva jednostavno zadovoljenje jednog nagona. Možete jednako dobro stanovati s nekim tko vam je drag i prema kome ste ravnodušni. Naravno, ako ste zaljubljeni, ljepše vam je.

• Ima li seks veze s ljubavlju?

- Seks s ljubavlju nema nikakve veze. Da,  ugodnije je seksati se s nekim koga volite, ali to ne znači da je seksanje s nekim koga ne volite neugodno.

Ljudi su sličniji čimpanzama nego gorilama •  U viših primata, nama najsličnijih životinja, seksualno je ponašanje različito: čimpanze su krajnje promiskuitetne a gorile nešto suzdržanije. Pritom mužjaci čimpanze imaju razmjerno mnogo krupnije testise od gorila. Kakvi smo mi ljudi u odnosu na njih? - Mi smo bliže čimpanzama nego gorilama. Sa čimpanzama imamo zajedničkih oko 98 posto gena. Što se tiče veličine, razgovarao sam jednom prigodom o tome s jednim švicarskim etologom (etologija - znanstvena disciplina koja proučava ponašanje životinja, op. a.) i nekako smo zajednički, pomalo šaljivo, došli do zaključka da su gorile upravo zato manje seksualno aktivni jer su preveliki i prelijeni da skaču za ženkama. Šalu na stranu, mi smo mnogo sličniji čimpanzama. I u knjizi se priklanjam uvjerenju da su naši prvi preci, koji su postupno poprimali ljudske oblike i načine života, što se tiče seksualnog života bili pravi seksisti. Za njih je bilo važno da kad ženka naiđe, i ako nemaju pametnijeg posla, da skoče na nju i obave "to". I ona je "to"isto obavila, pa su se razišli. Posve sigurno nije postojalo ono što mi zovemo obitelj i nije postojala ni potreba da se radi seksa ostane zajedno. Kad su se ljudi počeli udruživati u grupe, onda su se počele stvarati i manje jedinice. No i one su stvorene samo na temelju korisnosti. Naravno, ako je ženka bila krupna i jaka, ako je muškarac usto još bio i spretan, oni su se nastojali spojiti jer su zajedno bili mnogo sposobniji da se održe na životu. Brak u to doba posve sigurno nije postojao a u tom zajedničkom životu ispočetka ni seks nije bio važan. Nisu se oni spojili da bi imali siguran seks. Ali tokom vremena, ako s nekim dugo živite, prvo se stvara neka vrsta simpatije, stvara se potreba da pomažete jedan drugom, stvara se i ono što nazivamo altruizmom. Protokom, ne tisuća, nego milijuna godina razvio se osjećaj afektivne pripadnosti, ljubavi. Prema mnogim teorijama, taj se osjećaj s vremenom uključiou genski aparat i postao je ljudska potreba, koju svi nosimo sa sobom.