U veljači će se napuniti dvadeset godina otkako je ajatolah Homeini posegnuo za “najekstremnijim oblikom književne kritike”, objavivši fetvu kojom je pozvao na ubojstvo Salmana Rushdieja, kao i svih povezanih s romanom “Sotonski stihovi”.
Roman objavljen u listopadu 1988. u to vrijeme već je bio zabranjen u Indiji, a u Velikoj Britaniji održano je nekoliko demonstracija koje su okupile manji broj istomišljenika.
Žrtve fetve
U Iranu je tijekom prvih mjeseci roman uredno recenziran, no onda je netko Homeiniju, navodno, pročitao i ulomak iz romana o ludom imamu u egzilu, što bi teško podnio i netko s izraženijim smislom za autoironiju.
Rushdie se povukao iz javnosti te počeo život pod paskom tajnih službi. Razbijani su izlozi knjižara, čak i onih koje roman nisu držale na istaknutom mjestu. Ostat će upamćena i cinična molba British Airwaysa da se Rushdie do daljnega suzdrži od korištenja njihovih usluga. Godine 1990. Rushdie, umoran od skrivanja, kojem se u međuvremenu raspao i brak, pokušava izgladiti situaciju.
Gorljivi ateist, kojem je rušenje tabua bila omiljena zabava, šalje tako priopćenje u kojem govori o svojoj privrženosti islamu, ispričava se svima koje je uvrijedio i obećava da neće dopustiti izlazak džepnog izdanja. Nije pomoglo.
Tijekom devedesetih ubijen je japanski prevoditelj, teško su ozlijeđeni talijanski i norveški, dok je u pokušaju ubojstva turskog izdavača ubijeno 37 ljudi. Nasilni protesti odnijeli su nekoliko života u Pakistanu, Indiji i Egiptu. Iran i Velika Britanija prekinuli su diplomatske odnose.
Rushdiejevu pravu na slobodu izražavanja podršku daju mnogi iz kulturne i intelektualne elite, kako zapadni intelektualci tako i istaknuti glasovi muslimanskog i arapskog svijeta, među njima i nobelovac Nagib Mahfuz, kojemu se “Sotonski stihovi” nisu sviđali. Svoje je zalaganje obrazložio sljedećim riječima.
Jaz Istoka i Zapada
- Nijedna blasfemija ne šteti islamu i muslimanima toliko koliko poziv na ubojstvo pisca. S argumentima jedne ideje možete se boriti samo drugim argumentima. Knjige se ne mogu uništiti, čak i ako ubijete njihova autora - isticao je Mahfuz. Nekoliko godina kasnije, tog egipatskog pisca pokušao je ubiti islamistički ekstremist.
- Poziv na ubojstvo nema nikakve veze s tolerantnim islamom kojem su mene podučavali. Umjetnost, ljepota, život sam - razvijaju se samo u slobodi - pisao je, pak, Tahar Ben Jelloun.
Skladatelj Ahmed Esajad bio je najprecizniji u definiciji slobode govora. U posveti svog djela napisao je: “Za Rushdieja, kako bi, kao umjetnik, mogao pisati ono s čime se ne slažem.”
Novčana nagrada od milijun dolara udvostručena je 1997. Tek krajem devedesetih službeni Teheran se distancirao, navodeći da se fetva ne može povući, ali da se ništa neće učiniti za njezinu provedbu. Rushdieju je odobrena viza za rodnu Indiju. Iranskim izdavačima je ponovno dopušten dolazak na Frankfurtski sajam knjiga.
U povodu obljetnice u Observeru je izašao opširan tekst u kojem se novinar Andrew Anthony, između ostalog, pita tko bi se danas usudio napisati takvo što, odnosno tko bi objavio roman kao što su “Sotonski stihovi”, naglašavajući dobro poznatu mantru: “Načelno svi branimo pravo govora, ali smo naučili držati se podalje od opasnih situacija”.
O jazu Istoka i Zapada, kao omiljenoj Rushdiejevoj temi, danas bi se mogli napisati žalobni stihovi. Promijenio se i Rushdie. Ironični, pametni, beskrajno talentirani književnik ubrzanim je tempom pokušao nadoknaditi desetogodišnje zatočeništvo.
Nastavio je pisati, ali je i postao inventar svih zabava, omiljeni “joker zovi” prestižnih novina kad treba napisati ljubavna pisma stečevinama zapadne civilizacije.
Objavio je gomilu ogorčenih besmislica, ali i gomilu briljantnih eseja. Osim Nobela, dobio je sve moguće nagrade svijeta, odlikovala ga je i britanska kraljica, slikao se zaogrnut američkom zastavom. Oženio se manekenkom, javno patio kad ga je lijepa Padma ostavila.
Prema posljednjim intervjuima, ne mari više ni za politiku. Pristao je pojavljivati se u filmovima, spotovima, obara svjetske rekorde u potpisivanju autograma. Slovi za egomanijaka, nikad ne ostaje dužan na kritiku, a strašno se voli i javno svađati.
Talent i slava
- Postao je toliko opsjednut slavom da je zaboravio biti pisac. Homeini ga nije ubio, no tragika te situacije ostaje u tome da ga je uništio kao pisca time što ga je učinio zvijezdom. A Rushdie jako voli biti zvijezda - ljetos nam je rekao Tariq Ali.
Što baš i nije točno.
Istina je da Rushdie nikad nije ponovio “Djecu ponoći”, da je proza koju je pisao osamdesetih na višoj razini od one koju piše danas. Premda je istina i da nije objavio djelo koje bi bilo lišeno pečata velikog pisca ili bljeskova čiste genijalnosti.
Adriana Piteša
