- Ne, ne i ne! Ne idem u Pariz pa makar propustio jedinu priliku u deset života - moj sin Kruno silno se opirao odlasku.
Bio je jedan od troje studenata iz Hrvatske koji su dobili stipendiju za studij kiparstva na prestižnoj Sorboni. Kad je stigla potvrda sa Sorbone i obavijest do kada se treba upisati, zbog ljubavi prema Maji moj sin nije htio otići. Upoznali su se kad su upisali srednju školu i od tada su zajedno.
Najljepše razdoblje odrastanja, vrijeme prvih ljubavi i izlazaka, proveo je s njom. I tako pune četiri godine. Oboje su poslali molbe za studij u Francuskoj, oboje imali odlične ocjene i sjajne preporuke iz škole, no Maja nije dobila stipendiju. A Kruno između ljubavi i obrazovanja nije dvojio. Odabrao je ljubav.
- Ako je prava, čekat će te. Uostalom, što su četiri godine? Posjećivat ćete se, čut ćete se svaki dan, a ti ćeš se vratiti s diplomom jednog od najuglednijih fakulteta na svijetu - nagovarao sam ga.
- I kod nas postoji Akademija, na koju smo oboje primljeni. I također je ugledna. Istina, nije kao Sorbona, ali priznata je u cijelom svijetu. Tako ću imati oboje: bit ću s Majom i studirati kiparstvo - tvrdoglavo je odgovorio.
- Čuješ li ti sebe? Sine, razmisli što bi tvoji prijatelji učinili da su na tvom mjestu? - ubacila se u razgovor i moja supruga Mira.
- Ne znam što bi oni učinili, ali ja se ne želim odvajati od Maje. Siguran sam da bi svi ti moji prijatelji o kojima pričate redom pokušali iskoristiti našu odvojenost i osvajati je. Znate da je najljepša na cijeloj srednjoj školi. Ne pada mi na pamet maknuti se od nje i tako otvoriti vrata nekome drugome do njenog srca. Maja je samo moja pa, ako treba, i Pariza ću se odreći da tako i ostane. Zauvijek! - inatio se.
Shvatio sam da je došlo vrijeme da mu ispričam kako sam upoznao njegovu majku. Nisam se ponosio načinom na koji sam ostavio Ivanku, djevojku s kojom sam bio u vezi prije nego sam upoznao Miru, ali Kruno je morao shvatiti da se neke stvari u životu jednostavno dogode, htjeli mi to ili ne.
Sad je preko ušiju zaljubljen u Maju, no možda baš u Parizu upozna ljubav svog života, pomislio sam i sjetio se svoje mladosti. Možda kroz moju životnu priču shvati da se kao mladi puno puta zaljubimo, ali ona jedina, prava ljubav na čudan način uđe u naš život. I ne možemo znati kada će se i gdje to dogoditi.
- Idi u Pariz, tko zna koliko dobroga te tamo čeka. Možda će to učvrstiti vašu vezu, a možda je se nakon samo nekoliko mjeseci više nećeš ni sjećati - zagrlio sam sina i prvi put mu govorio o sebi kad sam bio u njegovim godinama.
Onog dana kad mi je stigao poziv za vojsku moj svijet je prestao postojati. Do posljednjeg trenutka nadao sam se da ću nekako izbjeći tu mrsku obvezu, iako je u to vrijeme služenje vojske bilo dokaz muškosti. Mrzio sam sve što je imalo veze s vojskom; uniformu, kratku kosu, režim, strogu disciplinu, rano lijeganje, još ranija buđenja.
Godinu dana u nekoj kasarni smatrao sam uludo potrošenim vremenom u cvijetu mladosti. Na sve moguće načine pokušao sam uvjeriti komisiju da nisam sposoban za tu, kako su mi govorili, časnu obvezu, no nalazi su uvijek bili isti: bio sam zdrav kao dren. Želio sam da mi ne uzimaju tu godinu života, da me ne šalju iz mog grada, od mojih roditelja i djevojke Ivanke. Bila je moja prva velika ljubav i godinu dana bez nje nisam mogao ni zamisliti.
Toga dana na kolodvoru su me ispratili majka, otac i Ivanka, koja je djelovala kao da će se svakog trenutka onesvijestiti. Vlak me odveo u Hercegovinu.
Da nisam bio toliko silno nesretan, vjerojatno bih primijetio da sam došao u lijep gradić. Kasarna je od njega bila udaljena tek desetak minuta laganog hoda iako se iznutra činilo kao da kilometrima uokolo nema žive duše. Okruživale su je samo visoke planine s jedne strane i kamenjar s druge. Kroz cijelo vojno područje tekla je rječica koja se pri izlasku iz kasarne ulijevala u moćnu, planinsku Neretvu. Kao zaljubljenik u prirodu, utjehu sam pronašao upravo u toj ljepoti. Znao sam da će mi šum rijeke i sjedenje uz obalu pomoći da izdržim ovaj nametnuti vojnički život.
Teško sam se privikavao na strogi režim. Najteže mi je padalo rano ustajanje. Dok sam bio kod kuće, dan mi je počinjao najranije u devet, a ako sam prethodnu večer svirao do kasno u noć, događalo se da ustanem i u podne. Nedostajala mi je moja električna gitara i bend. Bez glazbe ne mogu ni jesti, ni disati, a sad je ne mogu čak ni slušati, pomislio sam i tužno uzdahnuo.
Rock, posebice, hard rock, nije bio omiljena glazba mojih zapovjednika. S razglasa su uvijek puštali vojne marševe i rodoljubne pjesme čiji ritam nisam mogao slušati. Zato sam bio najsretniji kad bi me poslali na stražu. Tamo sam se na miru mogao prepustiti svojim mislima, skladati glazbu koju ću, kad izađem odavde, svirati sa svojim bendom. Volio sam i rad u ribnjaku, bio sam poslušan vojnik, pa su mi ponekad progledali kroz prste neke druge, lošije obavljene zadatke.
Jednog jutra obavijestili su nas da nam u posjet dolazi grupa srednjoškolki koje će nam izvesti predstavu. Od muke sam okrenuo očima zamišljajući već kakvom ćemo kulturnom ataku biti izloženi. Na silu ćemo morati gledati, slušati još i pljeskati lokalnim talentima. Ako sam išta mrzio, to su bile upravo te školske predstave. Nadređeni je primijetio moje nezadovoljstvo pa mi se pred svima grubo obratio:
- Slušaj, Mick Jagger, ne pravi se pametan! Osim lupanja po gitari postoje i druge vrste umjetnosti!
- Razumijem! - odgovorio sam gledajući u pod.
Osjetio sam da me i dalje sumnjičavo promatra pa sam se trudio prikriti nezadovoljstvo. Za vrijeme ručka u kasarnu je stigao autobus pun srednjškolki. Glasne, vesele i koketne, bile su svjesne naših požudnih pogleda. Pomiješali su se mirisi, uzlepršale haljinice i suknjice. Napokon se i ženski smijeh čuo u ovoj kasarni.
Vojnici su se svi redom ponašali kao da prvi put vide djevojku. Ustrčali su se oko njih i za samo jedan osmijeh tim zaigranim klinkama bili spremni ispuniti svaku želju. Bilo mi je mučno gledati sve to i razmišljao sam samo kako bih se sakrio. Prije nego što je program trebao početi, djevojke smo počastili ručkom. Za njih su bile pripremljene pastrve iz našeg ribnjaka, a za nas uobičajeni ručak. Znam da je zapovjednik žalio za svakom ulovljenom i serviranom ribom, no morao je što bolje ugostiti djevojke.
Kad su vidjele da ne jedemo isto što i one, kao po dogovoru uzele su naš skromni ručak, a pred nas stavile svoje tanjure s ribom. Kad je zastavnik shvatio da nije trebao žrtvovati svoje ribe, već je bilo kasno. Njihove smo ukusne ribe pojeli u nekoliko zalogaja. Vidio sam na njemu da puca od muke i samo traži nekoga na kome će se iskaliti. Na nesreću, to sam bio ja.
Nakon ručka djevojke su izvele program koji me ugodno iznenadio. Odlična jednočinka koju je pratio dobro uvježbani zbor. Potom smo razmaknuli stolce i stolove te taj prostor pretvorili u plesni podij. Ponovno sam gledao požudne poglede svojih kolega, ruke koje klize niz leđa mladih djevojaka i sve mi se počelo gaditi.
Nisam htio da netko pomisli kako sam i ja poput njih, zato sam se na plesnom podiju vrtio sam. Njihao sam se u laganom ritmu, a kad su počeli s bržim pjesmama, sasvim sam se prepustio glazbi. Parovi su se razmaknuli, svi su gledali u mene, a nekoliko trenutaka kasnije prasnuli su u smijeh. Ja sam, zanesen, plesao sve brže i bezobrazno uvijao kukovima. Sve do trenutka kada je glazba naglo utihnula, a moj zastavnik se proderao:
- Što to radiš? Prekini i napusti dvoranu!
Znao sam da mi kazna ne gine. Jer, po mišljenju strogih oficira moj razuzdani ples osramotio je vojsku. Odlazeći čuo sam ga kako se ispričava djevojkama i njihovim profesorima. Zamolio ih je da nastave sa zabavom kao da se ništa nije dogodilo, no djevojke su ga prekinule skandiranjem. Vikale su "Gorane, Gorane!" i htjele da se vratim i nastavim plesati. Tek to ga je razljutilo.
- Eto kako jedna budala može zavesti pristojnu mladost. Upamtit će on to - žalio se profesorima.
Za svoju solo plesnu točku bio sam kažnjen s dva tjedna ribanja sanitarnog čvora. Izdržao sam. A onda su me iznenadili i rekli da imam posjet. Razmišljao sam tko bi to mogao biti, jer majka nije planirala doći, a Ivanka mi je pisala da će me posjetiti tek sljedeći mjesec. Hodao sam prema sobi za posjete i tamo ugledao lijepu, mladu djevojku. Zatrčala se prema meni, zagrlila me i poljubila.
- Gorane, ljubavi, najzad te vidim - cvrkutala je dok sam je gledao u čudu.
- Pokušaj glumiti da sam ti djevojka! Zovem se Mira - šapnula je.
Što se događa? - pomislio sam ali i prihvatio igru.
- Miro, koje divno iznenađenje. Otkud ti? - rekao sam dovoljno glasno da me nadređeni čuju.
- Molila sam da te puste u grad, valjda neće odbiti - nastavila se smješkati.
Mira? Što ta djevojka želi od mene? I tko zna je li joj to pravo ime? Nema veze, ako me izvuče u grad, rado ću se družiti s njom, pomislio sam.
Dok smo čekali odluku mojih nadređenih, svako malo se privinula u moj zagrljaj, a ja sam se nesvjesno uzmicao. Gotovo sam svojim ponašanjem otkrio njezinu prevaru, no Mira me upozorila da se trebam ponašati kao zaljubljeni mladić i zagrliti je. Kad sam dvadesetak minuta kasnije dobio dozvolu da ostanem izvan kasarne do osam navečer, mojoj sreći nije bilo kraja.
Gotovo jedanaest sati slobode zahvaljujući ovoj lijepoj mladoj djevojci, pomislio sam i nasmijao se od uha do uha. Tada sam je bolje pogledao. Da, bila je zaista lijepa. Visoka, vitka, duge plave kose spletene u pletenicu, a ispod lepršave ljetne haljinice obrisi zrelog ženskog tijela.
Da mi je znati čime sam zaslužio njezinu pažnju, pomislio sam i čeznutljivo uzdahnuo. Ipak, pomisao na moju Ivanku odmah me spustila na zemlju.
Krenuli smo prema automobilu u kojemu je sjedio nepoznati mladić. Rekla je da je to njezin brat Ranko.
- A ti se doista zoveš Mira? - upitao sam.
- Zapravo, svi me zovu Mirjana, ali u osobnoj mi piše Mira.
- I hoćeš li mi sada reći što ovo znači? Zašto si došla po mene?
- Bila sam prije nekoliko dana ovdje, pjevala sam u zboru, ali ti me, koliko vidim, nisi primijetio. Ja tebe jesam. Jako lijepo plešeš i nadam se da ćeš me naučiti - rekla je.
Slatko sam se nasmijao njezinoj iskrenosti i nevinom pogledu. Vozeći se prema gradu doznao sam da ide u četvrti razred srednje škole, a onaj posjet kasarni i njoj je bio prava tlaka. Grozila se priredbi pred vojnicima, no njihovi su profesori to dogovorili. Moj solo nastup bio joj je osvježenje dana, koji je s prijateljicama danima prepričavala.
- Volim rock glazbu. Poželjela sam ti prići čim sam te vidjela kako plešeš sam i zanesen. No prije nego što sam se odvažila, poslali su te van. Brat mi je dao ideju kako da te izvučemo iz kasarne. Ako se želiš družiti sa mnom, mogu to činiti dokle god si u vojsci - rekla je.
Slušao sam je sav u čudu, teško mi je bilo povjerovati da sam takav sretnik. Bude li doista dolazila po mene, svaki ću tjedan moći u grad; u kino, na kolače, na neki koncert ili samo u šetnju. Odjednom mi je život postao jako lijep, a vojska više nije izgledala tako strašno.
- Naravno da želim. Hvala ti - jedva sam uspio odgovoriti.
Tijekom tog prvog susreta, brat i sestra odveli su me na obližnje jezero u obiteljsku vikendicu. Pola sata vožnje zavojitim i strmim putem, a onda se pred nama ukazala bajka: zeleno jezero okruženo planinama. Čista voda, mir, tišina i malo šetača na plažama. Gotovo sam zaplakao od sreće kad mi je Ranko obećao da ćemo se ljeti ovdje kupati.
- Imam još sedam mjeseci do kraja. Nadam se da će ljeti, prema starijim vojnicima, biti popustljiviji i malo nas više puštati van. Rado bih dolazio ovamo na kupanje - rekao sam.
Mira je cvrkutala kako ćemo isto poslijepodne otići i u šetnju gradom. Pokazat će mi sva mjesta na koja voli izlaziti. Činilo mi se da Mira poznaje svakoga u tom malom gradu i da je rado viđena gdje god se pojavi. Upoznao sam puno njezinih prijatelja, gledali su me sa simpatijama i nudili kavom, sokom, alkoholnim pićem, gdje god smo sjeli. Nekoliko sati proveo sam u društvu to dvoje mladih, srdačnih ljudi i istinski uživao.
Kad smo se navečer pozdravili pred kasarnom, osjetio sam veliku promjenu u sebi. Nakon pet mjeseci u muškom okruženju, s namrgođenim nadređenima i kolegama vojnicima, među kojima nisam našao ni jednog prijatelja, prvi put sam se iskreno smijao.
Iz straha da nešto ne zabrljam, pa mi zato uskrate izlaske, postao sam i bolji vojnik. Ujutro sam se budio prije zvuka sirene, dobro složio krevet i dok su drugi tek polako otvarali oči, ja sam već bio spreman za jutarnju gimnastiku. I vojničke zadatke obavljao sam savjesnije pa sam imao sve manje problema s uvijek ljutim zapovjednikom. Mira je dolazila po mene jednom tjedno, a ja sam brzo shvatio da su se u meni probudile emocije za tu mladu djevojku.
Ivanki više nisam pisao svaki dan, kao do tada, a u sve hladnijim pismima ni jednom riječju nisam spomenuo Miru. Predosjećao sam da ova mlada djevojka prelijepog osmijeha neće ostati tek prijateljica iz vojničkih dana. Njezin se lik snažno urezao u moje srce, razmišljao sam o njoj i noću i danju. Za to kratko vrijeme uvukla mi se pod kožu i s puno sam čežnje čekao nedjelje. Nadao sam se da je to obostrano i obradovao se svaki put kad sam je vidio kako nestrpljivo lupka nogom dok me čeka u sobi za posjete. To mi je ukazivalo da i ona na isti način razmišlja o meni.
- Ovo je moj osobni vojnik, Goran - predstavila me nekom starijem muškarcu s kojim je došla te nedjelje.
- Ja sam Mirin otac - odgovorio je i nasmijao mi se.
Sramežljivo sam mu pružio ruku, a on ju je čvrsto protresao.
- Drago mi je što sam te upoznao. Mira stalno govori o tebi pa je moja supruga izrazila želju da dođeš na nedjeljni ručak. Zbog tebe kuha cijelo prijepodne - rekao je.
Mirina majka je bila lijepa, vedra i okretna žena, majstor u kuhinji i stvaranju vedre atmosfere. Opustio sam se kao da sam u svojoj kući i uživao u pažnji kojom su me obasipali.
Odavno nisam bio tako sretan. Šest dana u tjednu živio sam za naše nedjelje. Svaki put je bilo sve ljepše jer sam si u međuvremenu priznao da sam preko ušiju zaljubljen u Miru. Zavolio sam njezinu obitelj, prijatelje, grad i Neretvu. Sedam mjeseci brzo je prošlo. Dok su drugi vojnici nestrpljivo brojali dane kada će se vratiti kući, ja sam bio očajan jer se taj dan bližio. Sve što sam volio, osim mojih roditelja, bilo je ovdje.
S Ivankom sam prekinuo kontakte. Sve rjeđe sam joj pisao, a u tim recima više nije bilo emocija. Prekid je bio neminovan. Nisam primijetio kad se u mojim pismima izgubila strast, ali Ivanka jest. U jednom od njezinih posljednjih pisama upitala me volim li je još, a ja joj nisam odgovorio. Nisam joj spomenuo Miru, koja je zauzela svaki kutak moga srca, ali Ivanka je, kao i svaka zaljubljena žena, osjetila da se pojavila druga.
Nisam se rastužio kad mi je majka napisala da je viđa gradom u šetnji s drugim mladićem. S puno žara pisao sam joj o Miri i njezinoj obitelji. Kad mi je došla u posjet, i nju su pozvali na ručak. Doma se vratila zadovoljna jer se na vlastite oči uvjerila kako njezin sin doživljava nešto posebno. Mlada je Hercegovka i nju osvojila.
Onoga dana kad sam napokon odslužio vojsku, Mira me čekala pred kasarnom. U međuvremenu je maturirala, postala punoljetna i položila vozački ispit. Dok smo se toga dana vozili prema njezinoj kući, bila je neobično tiha.
Znao sam da je muči isto što i mene. Što sada? Kako dalje? Hoćemo li nastaviti našu vezu ili je ovo danas kraj naše ljubavne priče? Je li ovo naš rastanak? Trudila se sakriti zabrinutost, brbljala je o svemu i svačemu samo da se među nas ne uvuče tišina. Kad je progovorila o upisu na studij, prekinuo sam je.
- Ne moraš ovdje studirati. I u drugim gradovima postoje fakulteti, u mojem primjerice. Ako se odmah udaš za mene, moji će biti presretni što im dovodim ovakvu snahu - rekao sam.
Kad sam napokon zašutio, shvatio sam da je ovo bila najgluplja ikad izgovorena prosidba. Pokunjeno sam pogledao u Miru, a ona je prasnula u smijeh.
- Dokle god smo zajedno, možemo činiti što god nam padne na pamet. I svejedno mi je gdje ću živjeti i studirati dokle god si pored mene - nježno je rekla.
Doma sam se vratio tri tjedna kasnije, koliko nam je trebalo da dogovorimo vjenčanje. Bilo je skromno, samo s kumovima i njezinom obitelji. Znao sam da će se moji roditelji uvrijediti jer ih nisam zvao na svadbu, pa smo se Mira i ja dogovorili da ćemo pravi pir napraviti u mojoj roditeljskoj kući. Tako ću, mislio sam, umanjiti njihovu ljutnju.
No prevario sam se. Kad sam se vratio doma i predstavio im Miru kao svoju suprugu, roditelji su zaplakali od sreće, a moja ju je mama nježno zagrlila. Od tada do danas Mira i ja zaljubljeni smo kao i prvog dana.
Zašutio sam i pogledao u sina koji je bez riječi slušao moju priču. Vidio sam da su ga se dojmile moje riječi. Nikad mu prije nisam govorio o našoj ljubavi, no naš sin je znao koliko se volimo i poštujemo. Nije nam jednom rekao kako želi baš takvu ljubav.
- Želiš reći da bih trebao riskirati i otići u Pariz? - tiho je upitao.
- Da se mene onda pitalo, nikad ne bih otišao u vojsku. Ali morao sam. I upravo mi je ta, tako mučna godina, u život donijela najveću ljubav. Tvoju majku. Tko zna bih li bio tako sretan da sam ostao s Ivankom. A u ono vrijeme dao bih ruku u vatru da je baš ona ona prava - smješkao sam mu se.
- Možda si u pravu. Sve ove godine trčim oko Maje i uvjeravam je u svoju ljubav. Možda bi i ona meni djelima trebala dokazati da osjeća isto - rekao je.
- Pariz nije na kraju svijeta. Studij na Sorboni ne pruža se svakome, a Maja će, ako te voli, reći isto. Uostalom, razgovaraj s njom - dodala je Mira.
Nekoliko trenutaka nas smo dvojica šutjeli. Osjetio sam da me Kruno nešto želi pitati, ali činilo se kao da se ne usudi. Zato sam ga ohrabrio i kazao da su to važne životne odluke. Prekretnice o kojima ovisi budućnost.
- Ne trebaš se sramiti pitati što god te zanima. I nema veze što je mama s nama. Nas dvoje nikad nismo imali tajni - rekao sam.
- Jesi li ikad kasnije vidio Ivanku? - iznenadio nas je oboje.
- Naravno. I danas kad se sretnemo, popijemo kavu, ostali smo u dobrim odnosima - nasmijao sam se.
- Nije ti zamjerila?
- Bili smo mladi. U tim se godinama snažno zavoli, ali i lako preboli. Bilo joj je krivo što sam joj prestao pisati, ali oko sebe je imala dosta udvarača i počela je izlaziti sa Željkom. Danas je on njezin suprug, s kojim ima dvoje djece. Sretna je - rekao sam.
- Ne želim da Maja i ja prekinemo - tiho je priznao.
- Nitko ne kaže da ćete se rastati, samo ćete se na jedno vrijeme razdvojiti - umirila ga je moja supruga.
Kruno je malo popustio i rekao da će prije nego što odluči razgovarati sa svojom djevojkom. Mira i ja nismo ga htjeli nagovarati, još manje pritiskati. Kao roditelji smo mu savjetovali što bi bilo najpametnije da napravi, ali konačna je odluka morala biti njegova. Te večeri sjedili smo i dugo čekali svog sina. Vratio se kasnije nego inače. Zadržao se s Majom, a kući vratio s blistavim osmijehom na licu.
- Znači li to da ste se dogovorili? Ideš ili ostaješ? - upitala ga je Mira.
- Idem. I Maja smatra da je to prilika koja se ne propušta. Složila se s vama i rekla da Pariz doista nije na kraju svijeta. Uostalom, svi studenti imaju pravo na jeftinije željezničke karte pa će me posjećivati svako malo. Rekla je da će, čim joj obveze dopuste, dolaziti u Pariz. I silno se raduje tome.
- Sretni smo što si tako odlučio. Uostalom, Pariz kao grad zaljubljenih je pravo mjesto za vas dvoje. Romantične šetnje uz Seinu nakon nekoliko tjedana odvojenosti samo će učvrstiti vašu ljubav - rekla je Mira.
- To i Maja kaže - odgovorio je naš sin i nježno poljubio majku.