Objavljeno: 20.01.2007
Fizička kultura
Sredinom ovog tjedna, zagrebački Vjesnik objavio je u svojoj rubrici pisama čitatelja jedno kratko i nezapaženo pisamce. Autor tog pisma očito je postariji čovjek i bivši teniski sudac. Kao teniski aktivist, iz Londona je od međunarodne teniske federacije (ITF) dobivao niz biltena i časopisa. Spomenuti gospodin požalio se kako je još debelo u devedesetima tu tenisku poštu dobivao na adresu "Zagreb/Yugoslavia". Uvrijeđen, pisao je u London i pobunio se. Nakon toga, poštu je počeo dobivati na Zagreb/Serbia and Montenegro. A kad se SICG raspala, londonski teniski ekspedit promptno je reagirao i sad siroti gospon Liszt ITF-ove biltene dobija na "Zagreb/Croatia/Serbia". Stvar ne bi bila toliko bizarna da se nije događala točno u vrijeme dok je hrvatska teniska reprezentacija bila službeni nosilac naslova pobjednika Davis kupa. Dakle, ni činjenica da je Hrvatska pobijedila u najvažnijem natjecanju tog istog ITF-a nije ponukala tajnice u nekom tamo Londonu da se obavijeste o tome koji je glavni grad te pobjedničke države.
Pismo starog zagrebačkog suca kod nacionalno senzibilnijih Hrvata pobudit će nanovo osjećaj bijesa prema tom ignorantskom kolonijalnom svijetu koji o našim stranama baš ne želi ništa naučiti. Taj gnjev po mom mišljenju potpuno je opravdan. Nedostatak potrebe da se o drugima nešto nauči sasvim je sigurno kolonijalan, a na prizemnoj, ljudskoj razini on pokazuje nepristojnost i oholost. Ali, pismo teniskog suca Liszta zanimljivo je i zato što pokazuje koliko je relativna često iskazivana tvrdnja o sportašima kao ambasadorima Hrvatske. Nekad najveća sportska sila svijeta, DR Njemačka, istodobno je bila i sportski monstruozno uspješna, ali i međunarodno duboko omražena kao diktatura. Nisam uvjeren da je tu omrazu mogao sprati ni jedan uspjeh Monike Witt ili Ute Gewenigger. Nisam siguran ni u to da je i jedan hrvatski navijač nešto više naučio o Obali Slonovače ili izbio bilo koju predrasudu spram Ukrajine zato što je vidio sjajni gol Didiera Drigbe, Bacary Konea ili Andrija Ševčenka. Uostalom, dokaz za to je i pismo gospodina Liszta. Doista sjajan uspjen naših tenisača toliko je "pronio glas o Hrvatskoj" da on nije stigao ni do kancelarije same teniske federacije!
Sve zbog sporta
Ironijom slučaja, pismo teniskog veterana iz Zagreba objavljeno je istog tjedna kad je čitava Hrvatska pratila vodvilj oko zakona o svjetskom rukometnom prvenstvu. Ako je vjerovati premijeru Sanaderu, gradonačelnici gradova domaćina prvo su drukali da im se taj zakon servira, da bi ga se potom odrekli i ostavili vladu na vjetrometini s prijedlogom zakona zbog kojeg EU koluta očima, koji pravi ementalersku rupu u pravnom sustavu i otvara mogućnost milijunskim "pinkama". Na koncu je i Sanader u svom stilu čistog pragmatičara povukao zakon, minimizirao štetu i ostavio gradonačelnike da se pacaju u divotama "efikasne" hrvatske administracije. U cijeloj priči, međutim, najbizarnije je što se velika bura digla ne zbog tehnološkog napretka, ne zbog znanosti, ne zbog umjetnosti, nego, miša mu maloga, zbog - sedam ljudi koji rukom balunčić ubacuju u gol!
Ne bih htio da se ovo shvati kao nešto protiv naših rukometaša. Načelno, oni mi se čine kao jedna sasvim simpatična škvadra, ljudi koji doista mogu biti društveni uzor, što s našim velikim sportašima i nije baš uvijek bio slučaj. Ali, ovdje nije u pitanju ni rukomet ni ekipa Line Červara - ovdje je u pitanju simboličko mjesto koje fizička kultura ima u hrvatskom društvu, mjesto koje je ozbiljno nerazmjerno. Zbog sporta hrvatska je administracija pripravna amputirati dio vojne baze i eksproprirati zemljište privrednih subjekata. Zbog sporta se grade velebni objekti koji nisu realan prioritet. Zbog sporta se preko noći grade skijaške staze, uklanjaju šume, fabricira umjetni snijeg. Zbog sporta se opraštaju milijunski dugovi. Zbog vila sportaša mijenjaju se urbanistički planovi. Napokon, zbog sporta je vlada umalo bila spremna izbušiti pravni sustav i uvesti specijalni zakon. Takvu društvenu moć u našem društvu nema nitko doli sport - ni znanost, ni tehnologija, ni poduzetništvo, ni umjetnost. Pokušajte i u najluđem snu zamisliti situaciju sličnu ovoj sadašnoj rukometnoj, a da razlog pregnuću nije sport. Pokušajte, na primjer, zamisliti vlast da eksproprira ratnu luku ili priprema posebni zakon jer želi - recimo - sagraditi vrhunski institut za mozak. Pokušajte zamisliti gradske vlasti koje mijenjaju GUP da bi se okućio istaknuti sveučilišni profesor. Pokušajte zamisliti da Hrvatska (poput Mađarske) uvede posebni porezni oprost za film. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da neka hrvatska Jasmila Žbanić osvojio veliki filmski grand prix. Bi li i tad imali veliki doček na trgu? Bi li ikom u Hrvatskoj na pamet palo načiniti lex posebni zakon zbog - eto - sveučilišnog kampusa, kazališnog festivala, filmskog studija.... Naravno - ni u ludilu.
Fiskulturizacija
Jedan od ljudi koji su "zaslužni" za takvu fiskulturizaciju hrvatskog društva - Antun Vrdoljak - ovaj je tjedan na obljetnici 15 godina HOO-a rekao kako hrvatski sportaši gotovo svaki tjedan osvoje jednu inozemnu medalju, s čim se ne može mjeriti ni jedna druga djelatnost kojom se bavimo. Ta iznimna uspješnost sasvim sigurno je sportu podigla društveni autoritet i pretvorila ga u predmet prekomjerne javne pažnje. Ali, postavlja se pitanje koliko Vrdoljak u svojoj argumentaciji miješa uzrok i posljedicu. Pitanje je, naime, zašto smo mi Hrvati u sportu tako uspješni, a eto takvi luzeri u kulturi, znanosti, hi-techu? Je li to zato što smo u Europi pretposljednji po inteligenciji, pa nam drugo doli lopte i štoperice ne ide? Ili zato jer smo dinarski gorostasi, visoki u prosjeku 185? Ili zato što smo europska verzija crnaca koji izlazak iz "sluma" najbrže nalaze kroz balun i mikrofon? Ili je naprosto riječ o tome da smo dobri u onome čemu smo pridali najviše pažnje? Da su, naime, znanost, tehnologija i kreativne industrije ovako babljene i dizane na pijedestal kao što je to fizička kultura, možda bi ova zemlja bila malo drukčija. Možda bi njene perjanice bili ljudi koji rade vrhunski softver, kreiraju računarske igrice, animirane serijale, ljudi koji razbijaju atom ili dekodiraju genom? Možda bi tada Hrvati izvozili Rubikovu kocku, TV serije ili Digimone umjesto da proizvode kreativnih industrija samo i jedino - uvoze. Da, ti nerdovi s očalima možda ne bi bili takvi glamurozni "ambasadori" kao što su tenisači- ali bi nam lisnica bila deblja, imali bi manje igara, ali zato bogme i više - kruha.
Jurica Pavičić
Broj preporuka: 1
FACEBOOK KOMENTARI