Serija brutalnih ubojstava prostitutki krajem 19. stoljeća u Londonu potaknula je maštu pisaca, a čini se da niti tvorci videoigara nisu ostali imuni na tu priču, pa se pojavilo nekoliko naslova koji se bave misterioznim ubojicom. The Adventure Company razvila je tako “Jacka the Rippera”, videoigru koja poznatu priču premješta u New York i smješta u godinu 1901.
Glavni je lik, u čijoj se koži nalazi igrač, mladi novinar James Palmer, koji dobiva zadatak istražiti seriju ubojstava vrlo sličnih onima Jacka Trbosjeka, koja su se dogodila dvadesetak godina ranije. Sumnja se, naime, da je Jack Trbosjek emigrirao u Ameriku i nastavio činiti svoja nedjela u siromašnoj četvrti New Yorka.
Igra počinje u samoj redakciji novina. Iritantna zvonjava telefona (driiiiiin) i zvukovi lupanja po pisaćoj mašini odmah su nas asocirali na našu vlastitu redakciju (pa nemojte zamjeriti što smo se na trenutak podsjetili da se zaista i nalazimo u koži mladih i nadobudnih novinara!), a mračna atmosfera dotrajalih sobičaka, drvenih stolica i gotovo neprepoznatljivih predmeta (telefona, na primjer, koji izgleda kao onaj iz 1901., a ne kao naši preklopni modni dodaci s ekranima u boji i polifonim melodijama!) odvela nas je na početak 20. stoljeća. Atmosfera prašnjavog početka prošlog stoljeća u potpunosti je pogođena, a detalji poput zgužvanih papira po podu, starih novina i nereda na stolu u potpunosti su autentični – takvo što se zaista i nalazi u redakciji novina.
Najprije, začut ćete iritantni glas svojeg šefa, koji vas doziva ne bi li vam uvalio novi zadatak: morat ćete svaki dan pisati senzacionalne i nadasve sočne članke o novim ubojstvima Jacka Trbosjeka, sve znati o tome i zadovoljiti velike apetite čitatelja New York Todaya. I svojeg šefa, naravno.
Irski slavuj i madam iz bordela
James će svoje istraživanje započeti tražeći svjedoke zločina, što će ga odvesti i do osumnjičenika, ali nešto nedostaje… Budući da se sve važno odvija u siromašnoj četvrti New Yorka, kojoj James ne pripada, on mora najprije pronaći prijatelja među neprijatnim licima, ne bi li se uklopio u tu neugodnu sredinu i tako dobio informacije. Nalazi mladu pjevačicu Abigail, zvanu “Irski slavuj”, i ona ga uvodi u društvo.
Palmerovi članci vrlo uskoro privlače pozornost i samog ubojice o kojem piše, pa on počinje komunicirati s njim. Uvučen u igru mačke i miša, James shvaća kako bi uvojica zaista i mogao biti Jack Trbosjek glavom i bradom.
Tijekom svoje istrage, mladi novinar susreće mnoge zanimljive likove – od prostitutki, kineskih dilera opijumom, konobara i mračnih likova iz podzemlja – koji mu daju informacije pomoću kojih on slaže priču. Iako je ova detektivska avantura zapravo preplavljena klišejiziranim likovima, od urednika novina koji želi senzacionalnu priču, preko šefa policije koji samo ometa istragu, kurve sa zlatnim srcem, drugara iz novina koji tu i tamo pomogne, madam iz bordela i sličnih, ipak svi ti likovi imaju svoje motive i strahove. Unatoč tome što se dijalozi ponekad čine premodernima, likovi su zapravo vrlo dobro osmišljeni i “živi”. Emocionalno vežu igrača i zanimljivi su, pogotovo kad dodamo zvučnu podlogu i izražajnost 3D animacije.
Uz to, mutna i siva viktorijanska atmosfera još jače izražava sumnju i strah kojim je preplavljen glavni lik, a virtualne ulice detaljno su dizajnirane i odišu stravom. Povezanost igrača s likovima vidljiva je i u situacijama kad se naš glavni junak pita je li njegov novostečeni prijatelj sljedeća žrtva brutalnog serijskog ubojice.
Povijesni temelji
Ova detektivska avantura ima elemenata trilera i horora, a ima čak i relativno inteligentne obrate. Dobar “povijesni” temelj pridodaje i dodatnu čar igri: mnogi sumnjaju da je Jack Trbosjek zaista živio u New Yorku i ubijao samo dok je bio u Londonu, dok drugi misle da je pobjegao Scotland Yardu iz Londona u New York, što je svakako zanimljiva okosnica za priču.
Minus ovoj igri je što je avantura sličnija detektivskom slaganju puzli, odnosno istraživanju dokaza, s vrlo malo prave akcije. S druge strane, priča slijedi intrige i tragove koji igrača tjeraju na pogađanje, pogotovo kad ubojstva postanu osobna – ubojica plaši glavnog lika (i igrača), jer upoznaje potencijalne žrtve i pita se je li upravo ona sljedeća. Priča pati od nekih rupa, kao što su, na primjer, iznenadne promjene dana i noći, što je zbunjujuće ali nije ključno.
Grafika je iznenađujuća. Uvod u samu igru je zanimljiv, izveden u crno-bijeloj tehnici, čime podsjeća na stare filmove – pogotovo motiv novina koje se približavaju i spektakularno “udaraju” u ekran. Tu je i mutni crno-bijeli krajolik New Yorka, a igra počinje kad kliknete mišem na zgradu u kojoj se nalazi ured New York Todaya. Likovi su 3D animirani i čine se živi, iako nisu svi detaljizirani jednako – neki imaju čak i sjene, dok je drugima posvećeno manje pažnje. Unatoč tome što nije svima poklonjena ista pozornost, svi se oni ističu jer je pozadina čudno maglovita pa se oni čine izražajnijima (rezoluciju možete dignuti na 1024×768, jer algoritam radi samo s likovima). Također, sve je oko njih tamno, od prostorija do odjeće, namještaja, predmeta koji se nalaze naokolo – sve ima sivo-crno-smeđu nijansu. U kompletu sve zajedno vrlo dobro izgleda, a likovi su odlično karakterizirani – i izgledom, ali pogotovo glasovnom interpretacijom. Glumci su se zaista potrudili odglumiti te linije teksta, a ne samo izrecitirati, što daje poseban čar ovoj igri.
Zvukovna podloga je izvrsna, a uvodna orkestralna glazba, tmurna i puna nemira, zaista sjajno pristaje uz temu. Glazba je i kroz igru odlična, pa ćete, ako odlučite odigrati ovu avanturicu, imati prilike čak i čuti svoju irsku pjevačicu kako izvodi svoj performance ispred zadivljene publike. Iako, upravo se u toj sceni jako osjeća kako ovoj igri nedostaje animacije: čuje se oduševljeni aplauz iako publika mirno sjedi na stolicama i ne miče se.
Point-and-click
Ipak, unatoč tome što igra jest avantura koja podrazumijeva skupljanje predmeta, razgovaranje s likovima i istraživanje dokaza, nedostaje nam više akcije. Igra je zaista jednostavna, ne traži učenje i svaki laik je može krenuti igrati čak iako nikada nije vidio videoigru. Point-and-click način upravljanja likom i događanjima, uz kameru koja se okreće za 360 stupnjeva, približavaju ovu igru početnicima jer osim miša ne zahtjeva nikakve druge kontrole. Igra je u 1. licu, a za kretanje, kao i za interakciju s osobama i stvarima, tu je miš.
Igra je tebala biti bolje testirana. Puna je bugova koji su potpuno nepotrebni:
ponekad se kursor pojavljuje i onda kad se ne možete pomicati, a ponekad se ne pojavi kad bi trebao. Ponekad likovi ponavljaju isti dijalog više puta, događaji se ponavljaju na upravo isti način kad uđete u neku zgradu više puta, ili se likovi smrznu. Neke prostorije koje bi trebale biti pune ljudi su prazne, pa i ulice izgledaju napušteno iako bi trebale vrvjeti prolaznicima, dok se oni likovi koji se tu nalaze ne pomiču i ne nestaju – stalno su tu. Unatoč tome što igra nema prevelike hardverske zahtjeve, računalo nam se smrznulo više puta tijekom igranja, a vjerojatno je tipka “restart” ono što naš dragi metalni ljubimac najviše mrzi.
Nekima će smetati što zapravo nema prave akcije, ovo je više interaktivna priča nego videoigra, jer uglavnom razgovarate s likovima (birate između najviše tri odabrane teme), tu i tamo dobijete predmet koji je ključ, posjećujete mnoge lokacije i slično. Uglavnom samo donosite odluke kamo ćete ići kad završite s istraživanjem određene mape, i sve je vrlo jednostavno. Ako naletite na poteškoću, uglavnom je to zato što ste previdjeli neku sitnice pa ne možete krenuti na sljedeću lokaciju. Tragovi ipak znaju biti zanimljivi, usko su vezani uz priču i ponekad imate prilike analizirati neki dokaz, što je zabavno. No, kraj je totalno bezvezan i igrač ima dojam da je prevaren… Ali ne smijemo vam odati kraj, zar ne?
Igra je vrijedna uloženog vremena, zabavit će vas, ne očekuje od vas mnogo znanja, samo umni angažman. Atmosfera je izvrsna, glazba jako dobra, pa sve skupa zadovoljava, ali teško da ćete je igrati više puta.