NINTENDO

RAZVRATNIK, OBITELJSKI DIKTATOR I SPLETKAR Nevjerojatna životna priča o kralju igara

    AUTOR:
    • Vladimir Šagadin

  • OBJAVLJENO:
  • 27.08.2016. u 11:42

Uspješna multinacionalna kompanija Nintendo u novije je vrijeme opet u fokusu javnosti zbog planetarno popularne igre Pokemon Go

Priča o Nintendu nije nimalo nalik već viđenim, dosadnim korporativnim storijama, ponajprije zbog svojeg dugogodišnjeg, legendarnog vlasnika i direktora Hiroshija Yamauchija. Ovaj poslovni genijalac koji je kršio sve viđene uzuse biznisa ujedno je bio i razvratnik, obiteljski diktator i spletkar koji je, tu i tamo, baš volio otići na sud.

A sve je počelo još potkraj 19. stoljeća, u razdoblju Meiji. U Japanu su tada bile popularne igraće karte zvane karuta. Jedan od zapaženijih umjetnika bio je gospodin Fusajiro Yamauchi, čije su se karte isticale lijepim cvjetnim uzorcima. Poslovno uspješan, pokrenuo je kompaniju 1889. godine i nazvao je Nintendo, što u izravnom prijevodu znači “ostavimo sreću nebesima”. Tvrtka gospodina Yamauchija dobro je poslovala, njihove specijalne Hanafuda karte ubrzo su postale najpopularnije u Japanu, a 1907. Nintendo je kao prva japanska tvrtka započeo s proizvodnjom zapadnjačkih igraćih karata.

Yamauchi je imao sreće u kartama, ali ne i - barem prema tradicionalnom japanskom shvaćanju  - u ljubavi: nije, naime, imao muškog nasljednika. Stoga se njegova kći Tei dogovoreno udala za Sekiryoa Kanedu, koji je preuzeo prezime Yamauchi, ali i poslovanje Nintenda. Vrijednost kompanije se i pod novim gazdom povećala, ali ni Sekiryo nije imao muškog nasljednika. Priča se ponovila i u ovoj generaciji: za kći Kimi izabran je Shikanojo Inabu, koji opet preuzima prezime Yamauchi. Shikanojo i Kimi će konačno, u trećoj generaciji Yamauchijevih, dobiti sina i nazvati ga Hiroshi.

Ljubavni hotel

Hiroshi će biti taj “izabrani” Yamauchi s kojim će Nintendo krenuti u osvajanje svijeta, no njegov otac Shikanojo imao je drukčiju viziju budućnosti pa je odšetao u nepoz­natom pravcu kad je malom Hiroshiju bilo pet godina. Hiroshi ima 21 godinu kad preuzima Nintendo, a povod je bio moždani udar dotad glavnog u tvrtki - djeda Sekiryoa. U Japanu se i u obitelji i u poslu prije svega poštuju tradicija, starost i iskustvo. Tako je Hiroshijevo stupanje na čelo tvrtke bilo gotovo skandalozno, a tek kad je Hiroshi zatražio djedovo dopuštenje  da on bude jedini zaposlenik kompanije iz obitelji Yamauchi, pri čemu nećak dobiva otkaz, bilo je jasno da nije riječ o klasičnom poslovnom čovjeku iz Japana.

Djed Sekiryo je ispunio želju prvom pravom muškom nasljedniku u obitelji Yamauchi te će 1949. Hiroshi postati direktor kompanije za kojeg su svi mislili da je hohštapler koji će u kratkom roku uništiti obiteljsko blago. Djed ubrzo umire, a Hiroshi daje otkaze svim njegovim ljudima u kompaniji. Stvar je za japanske navade izgledala samoubilački, ali Hiroshi tu nije stao - cijeli Japan prešutno je znao još nešto: s pokojnim djedom Hiroshi je dijelio strast prema ženama. To je išlo dotle da je u sklopu tvrtke osnovao taksi službu i ljubavni hotel koji je iznajmljivao sobe na sat. U ljubavni hotel gosti su dolazili s ljubavnicom ili prostitutkom, a najčešći gost bio je upravo sam gazda Hiroshi.

Usprkos razuzdanu životu i doista bizarnim običajima (djecu je na razgovor primao okružen gejšama u sikikake klubovima u kojima je boravio češće nego kod kuće), Hiroshi je 1969. povukao odličan poslovni potez: osnovao je novi istraživački odjel u tvrtki koji je nazvao jednostavno “Igre”. Kad ga je Gunpei Yokoi, glavni inženjer i jedini u novom odjelu, pitao što treba raditi, Hiroshi je mirno odgovorio: “Napravi nešto odlično!” i pustio ga da radi, to jest da se igra. Yokoi će vrlo brzo isporučiti igračku Ultra Hand, prvi veliki hit Nintenda, čime je zacementirao ulogu Nintendova čarobnjaka za igre, gdje će ostati do odlaska u mirovinu 1994.

Videoigre

Svi proizvodi Nintenda najprije su morali proći glavnog - Hiroshija Yamauchija, koji ih je odobravao, odnosno odbacivao. Hiroshi, osobenjak kakav je bio, mrzio je igre, ali ih je razumio. Odluka da uđe u industriju videoigara potvrđuju njegov poslovni genij.

Hiroshi je rijetko griješio: u pedesetima je spasio posrnulu tvrtku otkupljivanjem licence za Disneyjeve igraće karte, a za uređaj Gameboy Hiroshi je zacrtao da se na njemu treba nalaziti nepoznata, čudna igra porijeklom iz Rusije koju je vidio na jednom sajmu zatvorenog tipa. Svi su se iščuđavali, igra je bila siromašna grafikom, nije bilo jasno kome je namijenjena, ali Hiroshi je bio nepopustljiv i inženjeri su mogli samo slegnuti ramenima i ugraditi tu nekakvu prokletu rusku igru.

Pogađate, igra se zvala Tetris, a nedavnu 30. godišnjicu igre zabilježili su svi svjetski mediji.

Hiroshi, sjajan poslovnjak, ali muž i otac koji više vremena provodi s gejšama nego sa ženom i djecom, u običnom je životu bio naopak, neugodan čovjek. Kći Yoko najviše je patila zbog očeva ekscentričnog ponašanja. Svoj dvadeseti rođendan provela je u kupleraju s ocem i pet gejši, a kad ju je otac poslao kući, zarekla se da nikad neće živjeti s muškarcem kakav je on.

Američki nintendo

Yoko je ubrzo upoznala Minorua Arakawu, naočitog kozmopolita, obrazovanog u Americi, koji je porijeklo vukao čak iz kraljevske obitelji. Stvar je bila predvidljiva: Minoru je za Yoko bio sve što njezin otac nije i ubrzo su se vjenčali, a Hiroshi je neočekivano mirno dao dozvolu za vjenčanje. Naravno, stari lisac Hiroshi nije htio propustiti da u obitelj uđe bogati zet, materijalno situiran i kraljevske krvi. Za njega je Hiroshi imao velike planove.

I Minoru i Yoko imali su novca, ali su željeli svoj svijet izgraditi sami, u neizvjesnosti i slobodi. Zato su se u drugoj polovici sedamdesetih odselili u Vancouver, gdje im život nije bio lagodan kao u Japanu.

Minoru je radio u kompaniji koja se bavila nekretninama, a Yoko je podizala tek rođenu kćerkicu. Povremeno bi odlazili u Japan u posjet obitelji, a stari Hishori nikako nije odustajao od Minorua. Nudio mu je posao u Nintendu, vođenje tvornice u Maleziji, no Yoko nije htjela ni čuti.

Ipak, prilikom jednog posjeta stari Hiroshi ponudio nešto za što je Minoru zagrizao. Stvar je bila jednostavna: Yoko i Minoru će u SAD-u osnovati Nintendo of America! Minoru je sjeo u avion, pokupio Yoko i kćer u Vancouveru i - pravac New York.

Super Mario

 Yoko je ipak imala uvjet: da uspiju svojim novcem i da od matične tvrtke uzimaju samo proizvode, ne i novac. Godine 1980. osnovali su mali ured i opet proživjeli nekoliko suhih godina u garaži, sve dok im iz Japana nije stigla igra za automate na novčiće Donkey Kong. Isprva očajni, uposlenici Nintendo of America molili su Hiroshija da pošalje nešto drugo. Hiroshi nije htio ni čuti i savjetovao im da stvar isprobaju u lokalnom klubu: neka stave aparat i vide kako klinci reagiraju. A reagirali su odlično: Donkey Kong postat će kult, a u igri je ulogu je imao i maleni tesar koji se borio za spas princeze. Taj maleni tesar, ta nakupina piksela, poslije će postati vodoinstalater i dobit će ime Mario, a danas ga cijeli planet poznaje kao Super Marija, omiljeni lik cijelog niza videoigara koje se igraju već četrdeset godina.

Nintendo je uvijek igrao na duge staze, što je izraženo u filozofiji drugog genijalca kompanije - Gunpeija Yokoija:

Nintendo ne treba momentalan vrhunac tehnologije, već masovnu tehnologiju gdje će dugotrajno plasirati svoje brendove. Takav Nintendo proizveo je mnoge stvari koje su zaživjele tek u budućnosti i, iako je izgubio tržišni rat s konzolama protiv Sonyja (PlayStation) i Microsofta (Xbox), ostaje veliki igrač čija će koncentracija na softver tek pokazati rezultate.

Hiroshi Yamauchi vodio je tvrtku sve do 2002., kad je prepustio čelo kompanije mlađim menadžerima. Godine 2008. proglašen je najbogatijim Japancem, čije je bogatstvo procijenjeno na 7,8 milijardi dolara, a u trenutku smrti 2013. imao je 85 godina i bio je najveći dioničar Nintenda.

Iz drugih medija