Na divnu zemlju padoše mi konopci, vrlo mi je mila moja baština.” Taj stih današnjeg misnog psalma (Psalam 16) treba tumačiti: davno je to bilo kad su mjesto temelja kuće služili konopci šatora. Oni davni Jahvini vjernici bili su nomadi, stanovali su u šatorima, a šator je trebalo konopcima privezivati za zabijene kolce. Vjernik, očito u ona davna vremena, zahvaljuje Bogu što je zajedno sa svojim narodom našao pogodno mjesto za podizanje šatora - i to odmah prepoznaje kao obećanu baštinu.
Tim smo se stihovima služili kad smo u slavljenju “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” slavili dolazak naših davnih pređa na ova područja gdje su zajedno s ostacima mnogih starosjedioca stoljećima stvarali suvremeni hrvatski narod. Bez obzira na sve neizbježne povijesne nevolje, svoju sadašnju domovinu treba ljubiti kao baštinu koju nam je Bog namijenio. Ne istraživati podrijetla obitelji, nego prihvaćati zajedništvo života u slozi i domoljublju.
Eto nam prilike sjetiti se slavnih događaja koje je Crkva u Hrvata pokretala i predvodila i stalno evanđeoskim duhom prožimala u razdoblju od 1975. do 1984. kad je završnim slavljem na Mariji Bistrici pokazana duhovna snaga naše domaće Crkve. Ta su slavlja na jedinstveni način pokrenula stotine tisuća hrvatskih katolika u miroljubiva, ali vrlo jasna slavlja hrvatske kršćanske baštine na cijelom hrvatskom području - kao i po svijetu gdje Hrvati žive.
Je li sve to zaista zaboravljeno? Bile su to godine mirne, složne i uspješne suradnje svih koji vole hrvatsku baštinu - za oživljavanje kreposti domoljublja na novi način u novo doba. Izgledalo je, pokazalo se, da ta kršćanska obnova domoljublja nije bila uzaludna. Poslije, kad su se važne i bolne promjene ovdje događale i dogodile - sve to kao da se počelo zaboravljati. Treba li ponovno pjevati Psalam 16. - da “na divnu zemlju padoše nam konopci”, i da nam je zaista “mila ova baština”?
