Veliki je gospodin i još veći gastarbajter taj Drago Trumbetaš. Na izložbi “Arhipelag gastarbeiter”u Atelieru Meštrović u Zagrebu izložio je svoje radove i malu gastarbajtersku sobicu. Njegovi crteži na kartonima danas svjedoče o vremenima kada su cijele generacije odlazile u svijet u potrazi za boljim životom. Ispražnjena su brojna sela, pod parolom “trbuhom za kruhom” ekonomski i politički emigranti odlazili su u Austriju, Njemačku, Kanadu, Australiju... Neki su smetali režimu, nekima režim nije bio mio, pa put pod opanke u potrazi za boljim životom. Njihov život pun komičnih i tragičnih detalja i prilagodbu na kapitalistička pravila Trumbetaš je prenosio u slikama i sada ih izložio. Ravno 16 godina nakon što ih je u Frankfurtu predstavio u staroj gradskoj vijećnici.
Tamo su kritičari imali više razumijevanja za njegov rad. Prepoznali su u Turopoljcu “socijalno kritičnog slikara”, dok mu u Zagrebu stalno prišivaju pridjev slikar naivac. Što ga, razumljivo, ljuti. Pogotovo nakon što je pogledao tko je sve našao svoje mjesto u novom MSU i kakve su sve titule izmišljene za razne konceptualne umjetnike. No, on, kao gospodin, o tomu ne želi govoriti, pa smo ga sami predložili za neki od brojnih postava u zgradi čiji kvadrat stoji oko 4600 eura.
Da je kojim slučajem Trumbetaš slikao sukobe emigracije i udbaša, već bi od nekog predsjednika dobio neko odlikovanje, ali on je samo dokumentirao ljude u raznim životnim situacijama. Kao pravi gastarbajter, i on je doživio takvu sudbinu. Nakon povratka nitko ga ne doživljava. Čak i kada kaže sjajnu dijagnozu stanja u Hrvata: “Žalosno je da su Hrvati postali gastarbajteri u svojoj domovini”. Prepoznao je čak i umjetnik da je europski kapital zgrabio Hrvatsku u svoju šaku, a mnogima je od nas to postalo jasno kada je već kasno.
Kasno je i za njegovu generaciju, pa i za moju, gotovo upola mlađu. Nekada jugošvabe, pa gastarbajteri, pa sada dijaspora više su se puta opekli u pokušajima da se vrate u “slobodnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku”. Opljačkani su više puta. Prvo kada su slali novce za naoružanje, drugi put kada su pokušali uložiti novce u banke poput Glumine, treći put kada su pokušavali pokrenuti bilo kakav posao...
Nekima je i propadao višegodišnji trud ulaganja u zavičaj jer naprosto nisu bili blizu kada su se dijelile političke karte po kojima funkcionira cijelo naše moderno klijentelističko gospodarstvo. Ono što se potiho spominjalo u socijalizmu, sada su im lokalni moćnici govorili naglas: “Mi smo gradili svoje škole, bolnice i tvornice za vašu djecu dok ste vi plaćali poreze u drugim državama, pa se tamo i vratite”. Loš glas se brzo proširio po svijetu, razočarani su se povratnici vraćali praznih džepova, izjalovio se Đodanov plan o 200 milijardi dolara iz dijaspore. Stari gastarbajteri ostaju sa svojom asimiliranom djecom koja dvoje između dvije domovine. Ni njima nije jasno što se dogodilo s nekad “lijepom našom”.
A situacija je opako jednostavna. U Hrvatskoj su na scenu stupili novi gastarbajteri koji su umjesto Münchena odabrali Zagreb. Tamo su pronašli svoj novi raj, svoje stričeve, barbe... Političke moćnike na čiji mig su se se iz naših džepova dočepali velikog bogatstva. Oni su na vrijeme shvatili na koga se odnosi uzvik “Imamo Hrvatsku” jer su slušali i Tuđmanov dodatak “i bit će onakva kakvu si je sami napravimo”. Njima ne trebaju naše banke, ni radnici, ni seljaci, zanimljivi su im samo kada ih treba opsovati ako zakrče cestu ispred njihova auta. San starih gastarbajtera da se u Hrvatsku vrate s crnim Mercedesom kakav je imao Tito oni su brzo ostvarili u paketu globalizacije. Pogledajte malo oko sebe tko se sve obogatio. To su sve gastarbajteri iz vašeg sokaka, ona dvojica iz Papićeva filma “Kad mrtvi zapjevaju”. Jedan živ u lijesu, a drugi se trese za volanom.
