Pristaju i na slikanje pod uvjetom da im sakrijemo lica. Dogovaramo sastanak. Molim ih da mi ostave broj mobitela, bilo kakav kontakt osim e-maila, sve samo kako bih ih mogla nazvati u slučaju da zaborave na dogovor. Nema šanse, oprezni su. - Oprostite, izuzetno nam je bitno da ne znate naš identitet. Mi ćemo nazvati Vas - tajnovit je.
Nekoliko tjedana nakon prvog razgovora, ponovo se javljaju. Sve su dogovorili, kaže vođa skupine. Doći će do redakcije, obavit ćemo razgovor, a potom i snimanje. Sve će teći prema planu. Srijeda, 24. rujna, sat vremena prije dogovora: telefonski javljaju kako odustaju od fizičkog susreta. Njihov posao je takav da identitet smije ostati poznat samo djevojkama i suprugama...
Sve je to izgledalo kao da dogovaramo intervju s nekim od svjetski traženih terorista Al-Qaide. Ali ne, ovo su gastroblogeri, koji se samo ponašaju kao teroristi jer ne žele da ijedan vlasnik restorana zna kako oni izgledaju. Oni su ljudi koji posjećuju restorane kako bi na svojim internet stranicama objavljivali recenzije.
- Stvarno mi je žao što je ovako ispalo - kaže mi moj sugovornik. Anonimnost je ono što ih čini vjerodostojnima u poslu kojim se bave. Kažu kako Hrvatskoj nedostaje institucija anonimne gastronomske kritike, što je u svijetu uobičajena stvar. Upravo iz tog razloga odlučili su sličan projekt predstaviti i u našoj zemlji. U nepunih mjesec dana rada Gastro blog je, kažu, zabilježio više od pet i pol tisuća posjeta, a primili su i stotinjak mailova podrške, od kojih su neki stigli od poznatih kuhara i vlasnika restorana.
- To je najbolji dokaz kako je tržištu nedostajao takav projekt. Mislimo da takvim pristupom možemo čitateljima pružiti nepristraniji i realniji prikaz restorana koje posjećujemo - objašnjavaju blogeri.
Kuhinja Marija Bernatovića, viška Pojoda Zorana Brajčića, kao i zagrebački Apetit i Jenny u Gornjim Tučepima na samom su vrhu njihove ljestvice najboljih hrvatskih restorana. Puno je duža lista pak onih koji ne zadovoljavaju istančan ukus ove trojke. Nastradao je na blogu tako restoran Plavi podrum u Voloskom. “ Oni koji ovdje jedu s preporukom kažu da je dobro. No, bez preporuke je zapravo loše i negostoljubivo te skupo. Izbjegavati. Volosko ima dva bolja restorana”, stoji na webu pod rubrikom “Bez veze - bezveze”. Ništa bolje nisu prošli niti Pri Lojzetu iz Slovenije ili Noštromo u Splitu.
Ljuti ih, kažu, razvikanost nekih restorana koji misle da je pod tjesteninu s tartufima moguće podvaliti kuhane špagete s pet listića netom odmrznutih tartufa. Ljuti ih i činjenica da u nekim restoranima gost mora poznavati vlasnika kako bi dobio pristojan objed.
| Ljuti ih, kažu, razvikanost nekih restorana koji misle da je pod tjesteninu s tartufima moguće podvaliti kuhane špagete s pet listića netom odmrznutih tartufa. Ljuti ih i činjenica da u nekim restoranima gost mora poznavati vlasnika kako bi dobio pristojan objed |
Ova je trojka svoj doprinos gastro kritici odlučila dati iz sasvim jednostavnih razloga. Oni naprosto vole dobru hranu i dobre restorane. Zajednička im je netrepeljivost prema podvalama, potkradanju, prosječnosti, dosadi i nedostatku strasti. Zaista ne vole, kažu, osjećaj da se netko vinom ili hranom bavi isključivo zbog zarade. Vode se tvrdnjom kako je život prekratak da bi se loše jelo i pilo pa stoga nemaju izbora, nego živjeti i pisati ono što vole.
- Rado odlazimo u restorane koji imaju nešto što ih izdvaja u odnosu na druge. Bilo da je to strast kuhara, njegova vještina, želja da pokaže vrijednost lokalne hrane i sastojaka, poštivanje tradicije ili spremnost učenja novih tehnika. To je i želja da jela i sastojke pogleda iznova, poštujući njihovu narav, ali i želja stvaranja nečeg svojeg. Naravno, osim kuhanja, nije nevažno ni uređenje restorana, koliko je ono usklađeno s ponudom, kao i posluga sama. Ono što ocjenjujemo na Gastro Blogu je cjelokupni doživljaj - kažu.
Pitali smo što ih čini kompetentnima za ocjenjivanja restorana. Odgovaraju kako uopće ne znaju što znači kompetencija u gastro kritici.
- Je li to završena ugostiteljska škola? U tom slučaju, pogledajte gastronomski užas koji je stvoren u Hrvatskoj na temelju takvih škola - većina restorana nema nikakvih kriterija, imaju visoke cijene i lošu uslugu. Naša je komeptancija temeljena na mješavini iskustava prikupljanih na hrvatskoj i medunarodnoj gastronomskoj sceni, bilo da su mjesta na kojima jedemo obične konobe i gostionice ili, pak, restorani s Michelinovim zvjezdicama. U nekim slučajevima zaista ne morate biti pretjerano gastronomski potkovani kako biste zaključili da je nešto loše. U drugim, pak, slučajevima morate poznavati tehnike kuhanja, sastojke i cjelokupnu ideju jela kako bi mogli ocijeniti njegovu kvalitetu. Kako i sami kuhamo, možemo lako prepoznati dobro od lošeg, a svoja znanja neprestano unapređujemo - odgovaraju.
Njihov doprinos gastronomskoj kritici zasad je još samo hobi. Nisu dovoljno bogati kako bi se profesionalno bavili onime što najviše vole.
- Vjerujemo da bi od toga bilo moguće i zivjeti. No, u našem slučaju riječ je o hobiju koji financiramo uspješnim profesionalnim karijerama na drugim područjima. Ograničeno nije samo vrijeme, već i naši budžeti, jer cijelu stvar financiramo samostalno. Pokušavamo iskoristiti najbolje od znanja i iskustva koje posjedujemo, rezultat čega je i ovaj blog. Za nas su ti tekstovi veliki užitak, a za čitatelje, vjerujemo, korisno i zanimljivo štivo. Na kraju krajeva, mi živimo kako bismo jeli i pili, a ne pijemo i jedemo kako bismo živjeli - završavaju.
Dora Koretić
