Veliki brat u zemljopisno maloj Hrvatskoj? Doselio se u Hrvatsku još krajem osamdesetih, kada su u Zagrebu postavljene prve kamere za videonadzor.

Tada je to bilo tehnološko čudo,  kao da se počinjao obistinjavati bestseler Georga Orwella "1984.". Ipak, vizionar i pisac Orwell je, barem što se tiče hrvatskog Big Brothera, "promašio" za nekih dvadesetak godina jer u Hrvatskoj tek sada nastupa pravo doba Velikog brata.

Četveročlana obitelj Mirković, hrvatska obitelj Smith, uspjela je dobiti stambeni kredit i uselila se u jedan od stanova u zagrebačkoj pametnoj kući. Za oca obitelji, Ivana, ta je kuća nakon Volva i dobrog životnog osiguranja posljednja karika koja je nedostajala u njegovu lancu obiteljske sreće. Ta će visokotehnologizirana kuća, procijenio je, pružiti apsolutnu sigurnost njemu i njegovoj obitelji.

U novom je stanu sve digitalizirano: stanari Mirković mogu s bilo kojeg mjesta u svijetu s računala spojenog na internet kontrolirati kućanske aparate, ali i kamere i alarme, čija je svrha, lijepo je to reklamirala  tvrtka koja je zgradu sagradila , "učiniti život još sigurnjim".

Postavlja se, međutim, pitanje tko sve ima pristup informatičkom sustavu koji nadzire i kontrolira svaki elektronički uređaj u kući? Vlasnici zgrade kažu "samo stanari", no  stručnjaci ruše kulu od karata i tvrde "svaki imalo obrazovan haker".

 

 

KREDITNE KARTICE Oko 7,2 milijuna kreditnih i debitnih kartica danas je u upotrebi u Hrvatskoj. Gotovina polako postaje stvar prošlosti, a karticama se danas sve plaća od kruha i mlijeka, preko članstva u teretani, knjižnici i paint ball klubu do plaćanja cestarine, režija, i ulaznice za kino. Na sreću svih big brother paranoičara u hrvatskoj danas ne postoji centralni i zajednički sustav svih kartičarskih kuća kao primjerice u SAD-u, što opet ne predstavlja prepreku snalažljivima da provlačenjem "zlatne kartice" otkriju gdje se u tom trenutku nalazi njezin vlasnik. Sa druge strane, trgovačkim kućama omogućeno je njezinom upotrebom i stvaranje profila svojih kupaca te njihovih navika budući da vjerovatno negdje u svojoj bazi podataka čuvaju te marketinški vrijedne podatke. Iako u MUP-u zbog tajnosti policijskih metoda nisu željeli otkriti primjere u kojima su određene kriminalce uhvatili upravo pomoću praćenjem traga njegovih kreditnih kartica, neslužbeno doznajemo da je je takva metoda istrage danas u širokoj upotrebi.

MOBITELI Prema djelatnicima hrvatskih tvrtki koje se bave integralnom korporativnom sigurnošću mobitel oslikava genijelan uređaj za praćenje ljudi. U Hrvatskoj je danas registrirano 4,2 milijuna mobilnih korisnika, a mobilni operateri i ove godine očekuju daljni rast. Sa dvije tehnologije GPS i GSM mobiteli omogućuju lociranje svojih korisnika u gotovo svakom trenutku. To potvrđuje i primjer kada je nesretni kriminalac opljačkao banku u Njemačkoj te došao u Hrvatsku. Čim je uključio svoj mobitel kako bi se javio supruzi, bio je lociran od strane hrvatskog i njemačkog MUP-a te uhvaćen za pola sata. Iako ne postoji službena potvrda, među obavještajnim krugovima, veoma je poznato da su telekomunikacijske tvrtke dužne čuvati zapise telefonskih razgovora, pa čak i sadržaje sms poruka.

Ivan Mirković menadžer je u tvrtki koja se bavi turizmom. U automobilu ima alarmni sustav Satelit-lock, koji Ivanov Volvo štiti od potencijalnih lopova, a zbog GPS-a (Global Position System) taj sustav i u vožnji u svakom trenutku omogućuje lociranje vozila.

Pristup satelitima koji to omogućuju u pravilu imaju američke i britanske obavještajne službe, ali i oni su postali pristupačniji pa je tako već i hrvatskim tajnim službama omogućeno da Ivana po automobilu pronađu zapravo kad god im treba.

Dok razgovara telefonom s važnim klijentom iz SAD-a, telekomunikacijska tvrtka sprema i čuva Ivanov razgovor u svojoj bazi. Zašto? Prema zakonu o tajnim službama, to je dužna učiniti, a u slučaju ugrožavanja nacionalne sigurnosti, dužna je i otkriti sve Ivanove razgovore.

I Ivanovi mobiteli  lako otkrivaju Ivanov položaj zato što na zahtjev MUP-a telekomunikacijska tvrtka mora otkriti položaj korisnika u određenom trenutku.

Kad klijentu putuje u SAD, a to čini često, Mirković, osim standardne provjere na aerodromima, prolazi i nekoliko njih kojih nije ni svjestan. Naime, prema sporazumu između SAD-a i Europske Unije, svaka aviokompanija prije polijetanja svojeg zrakoplova u Ameriku dužna je dostaviti SAD-u detaljne podatke o putnicima.

Za njegova dvotjednog boravka u New Yorku američke obavještajne službe prikupljaju i podatke o Ivanovim troškovima po kreditnim karticama te formiraju njegov profil za svaki slučaj.

 

 

E-INDEX Protekli mjesec su uvedeni na zagrebački Fakultet elektrotehnike i računalstva, gdje su podijeljeni tamošnjim studentima. Zamjenili su danas već kultne tamnoplave knjižice u kojima su se nalazili brižljivo sakupljani potpisi profesora mukotrpno stečene ocjene. Pametna studentska elektronička kartica kratko nazvana E-index, veličine poput kreditne kartice, tako služi za prikupljanje digitalnih potpisa te upisivanje digitalnih ocjena pomoću malih čitača. Njegova namjena postat će i višefunkcionalna, pa će služiti kao iksica, ali kao ključ za ulazak u studentske domove, fakultetske prostore i razne druge akademske ustanove. Svaka upotreba E-indexa će kao i kod kreditnih kartica biti zabilježena u bazi podataka koja će se u ovom slučaju nalaziti na matičnom fakultetu.

T ELEVIZORI Maxtv i kabelska televizija iako su već neko vrijeme dostupni u Hrvatskoj još nisu pronašli put do većine džepova Hrvata. Ipak kako tehnologija napreduje predviđa se da će i ti uređaji ubrzo naći svoje mjesto hrvatskim domovima. Njihova je značajka da televizijskim kućama omogućuju jednu njima vrlo bitnu stvar; što gledatelji u Hrvatskoj gledaju i kada to gledaju. Poslijedica je, kao i kod svakog uređaja, stvaranje još jedne baze podataka u kojoj će se sada u ovom slučaju nalaziti tv profil svakog građanina.

Još malo i Ivan će,  prema odluci odjela unutar UN-a zaduženog za kontrolu civilnog prometa ICAO, kao i svi građani Hrvatske, dobiti biometrijsku putovnicu koja će ujediniti nekoliko dokumenata. Taj jedinstveni dokument, koji već postoji, primjerice, u Malezijii, sadržavat će skenirane vlasnikove zjenice ili crte lica, čime će biti onemogućene bilo kakve krivotvorine.

Naš Ivan redovito odsjeda u hotelskom lancu Regent, a kako je jednom bio gost i u zagrebačkom članu tog prestižnog lanca, hotelu Esplanade, osoblje u New Yorku Ivanu je uredilo sobu upravo kako je on to bio zatražio u Zagrebu. Hotelski lanci imaju vlastite baze podataka s profilima svih klijenata.

I dok Ivan šeće New Yorkom, njegova supruga Marina Mirković, na drugoj strani svijeta, u jednom od zagrebačkih trgovačkih centara, kupuje namirnice i plaća ih jednom od svojih kreditnih kartica.

Svakim provlačenjem kartice njezina banka dobiva obavijest gdje se ona nalazi, a prodavaonici ostaje zapis što je kupila, čime se kompletira Marinin potrošački profil. Nakon jutarnjeg shoppinga Marina tijekom radnog vremena kao odvjetnica mora obići jednu od hrvatskih državnih ustanova koje već koriste sofisticiranu sigurnosnu tehnologiju: ona prolazi provjeru skeniranjem šarenice oka te lica i dlanova.

 

 

KAMERE Kamere koje u uhu prosječnog Hrvata nekako najviše mistificirano zvuče u kontekstu praćenja osoba, danas bilježe sve veću upotrebu. Potražnja za njima u Hrvatskoj eskalirala je, prema objašnjenju tvrtki koje ih distrubuiraju, nakon američkog 11. rujna te ih se danas u Hrvatskoj proda oko 50 tisuća godišnje. Instalirane su ispred banaka i bankomata, u tramvajima, fakultetima i školama, svim državnim ustanovama, tvrtkama, javnim mjestima, prometnicama, aerodromima, graničnim prijelazima, prodavaonicama, ukratko svuda su. Iako su hrvatski gradovi još daleko od Londona gdje tamošnje građane snima više od milijun kamera koje se nalaze na svakom koraku njihova upotreba korača velikim koracima prema britanskom uzoru. Prema podacima iz MUP-a pregledavanje snimaka učinjenih kamerama prilikom istraga danas su neizostavni dio policijskih metoda.

SKENERI OČIJU I PRSTIJU Iako nisu toliko rasprostranjeni, čitači ili skeneri šarenice oka i prsta danas koristi nekoliko hrvatskih ministarstava, banke te veće kompanije. Dakle riječ je o ustanovama i tvrtkama koje si to mogu priuštiti, a obično ih postavljaju ispred visoko čuvanih prostorija i trezora. Očekuje se da bi se njihovim pojeftinjenjem mogli naći u široj primjeni, zbog koje bi se veliki broj njezinih korisnika morao podvrgnuti skeniranju na temelju kojeg se opet stvaraju kasniji profili istih ljudi. Tvrtke koje ih u hrvatskoj distribuiraju mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Sama cijena čitača prsta se kreće oko dvije tisuće kuna, dok čitač šarenice oka zajedno sa softverom košta oko dvadeset tisuća kuna.

I ovdje Marina ostavlja trag. U međuvremenu Marini na mobitel stiže informacija gdje je trenutačno njezina kći, srednjoškolka Jelena, a to joj omogućuje školski informacijski sustav uspostavljen da roditelji znaju što djeca rade u školi.

Šesnaestogodišnja Jelena za vrijeme nastave dopisuje se SMS-om s najboljom prijateljicom i dogovara u koji će kafić nakon nastave. Teleoperater sprema i i čuva i ove poruke. Sljedeće će godine, ako telekomunikacijske tvrtke u Hrvatskoj potpišu ugovor s marketinškim tvrtkama, Jelenu, uz njezin pristanak, biti moguće i dodatno pratiti, tako da marketinške agencije prema kretanju Jelene i tisuća njezinih vršnjaka znaju bolje procijeniti gdje je najisplativije postavljati reklamne jumbo plakate.

Jelena će, kao i njezine zapadne vršnjakinje, kod kojih taj "sporazum" postoji nekoliko godina, vjerojatno pristati jer će joj marketinška agencija zauzvat mjesečno donirati 100 kuna na račun. Poslije škole i napisane zadaće, Jelena će gledati kabelsku televiziju ili Max TV. Tako će kuća koja pruža tu uslugu znati što i kada Jelena i njezina obitelj gledaju na televizoru.

 

 

PAMETNA KUĆA Iako je tek prije nekoliko tjedana završena prva takozvana pametna kuća u zagrebačkoj Ilici, te im je cijena po kvadratu viša za par stotina eura od običnih stanova, one predstavljaju budućnost. Doduše u zagrebačkom modelu Pametne kuće danas su optičkim kabelom povezani "samo" telefon, internet i televizija što omogućuje jeftinije telefoniranje, gledanje stotinjak digitalnih programa, digitalnu videoteku te 24 sata brzog interneta. U skorije vrijeme očekuje se povezivanje svih kućanskih aparata optičkim kabelom čime će stanari moći iz bilo kojeg djela svijeta upravljati sustavima grijanja i osvjetljenja doma, garažama, sigurnosnim alarmima te videokamerama. Roditelji će moći svoju djecu pomoću umreženih videokamera locirati na igralištu, autobusnoj stanici ili obližnjem parku. Gužve kod liječnika zamjeniti će telemedicinska usluga putem koje će se moći i  komunicirati sa specijalistima s primjerice drugih kontinenata. Pametna kuća će doista olakšat i pojednostaviti brojne stvari pojedincu i njegovoj obitelji, ali će i pritom pojam privatnosti dovesti do značenja floskule.

RAČUNALA Danas se procjenjuje da u Hrvatsko svako četvrto kućanstvo posjeduje osobno računalo za koje se procjenjuje da je od svih uređaja zapravo najmanje zaštićeno. U njih se sve pohranjuje i čuva. Medicinski podaci, podaci o putovanjima pojedinca, podaci o njegovim prehrambenim navikama, podaci iz knjižnice, videoteke, podaci o kupovnim aktivnostima pojedinca, gotovo sve. U tom kontekstu još u Hrvatskoj ne postoji konkretna opasnost, sve dok se te silne baze podataka u bližoj budućnosti ne objedine u jedan veliki sustav koji će nadzirati. Tko? Surfanje internetom pod različitim nickovima pruža još manje zaštite. Poznato je da već danas postoje web adrese čijim posjećivanjem se korisniku "zaljepi" virus koji njegovom autoru tada otkriva svako slovo koje je "oštećeni" otipkao. E-mail pošta, koja danas predstavlja neizostavnu poslovnu, ali i privatnu komunikaciju također je podložna ilegalnim pregledavanjima. Takozvana računalna forenzika, koja je u Hrvatskoj malo poznata, pa čak koju je glazbu slušao, filmove gledao, videoigrice igrao, siteove pregledavao i ostalo.

Jelenin stariji brat Hrvoje upravo je položio ispit na fakultetu i ocjena se digitalnim zapisom unosi u njegov e-indeks. Novi indeks u obliku kreditne kartice Hrvoju omogućuje i hranjenje u studentskim restoranima, prikupljanje potpisa, podizanje novca s bankomata, ulazak u studentski dom...

Svaka upotreba Hrvojeva e-indeksa sprema se u još jednu bazu podataka, koja se u ovom sučaju nalazi na njegovu fakultetu. Poslije uspješno položenog ispita, Hrvoje vrijeme provodi na inernetu, gdje posjećuje različite stranice pod svojim "nickom" (web nadimkom) koji, kako on misli, štiti njegov identitet. No, većina današnjih web stranica ima specijalne ugovore sa serverima koji im daju informaciju o tome koje stranice on posjećuje i koliko se na njima zadržava.

Poslovni sastanak u Americi je završen, Ivan Mirković prekooceanskim se letom vraća u Zagreb, preko Pariza. Na aerodromu ga čeka prijatelj, kojem Ivan pripovijeda kako su u Americi strašne sigurnosne provjere i da je sretan što u Hrvatskoj nema takvog udara na privatnost.

Hrvatski Veliki brat, koji ga je čuo i vidio, samo se blago nasmijao.

ZAKONI U HRVATSKOJ Ustavom se svakom građaninu jamči pravo privatnosti koja se ovdje dijeli na informacijsku, komunikacijsku i tjelesnu privatnost. Komunikacijska privatnost je regulirana člankom 36 koji određuje da je "sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika zajamčena i nepovrediva" te da se "samo zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštiu sigurnosti države ili provedbe kaznenog postupka. Proizlazi zaključak da je komunikacijska privatnost zajamčena, ali stvari drugačije izgledaju u virtualnom svijetu gdje su manevri za njezino kršenje veoma široki. Što se tiče informacijske privatnosti, ona se jamči člankom 37 Ustava prema kojem se svakom "jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka", a brani se "uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihova prikupljanja". Prema Draženu Dragičeviću docentu na Pravnom fakultetu i autoru znanstvenog rada Privatnost u virtualnom svijetu ovdje je zanimljivo takozvano sravnjivanje osobnih podataka koje omogućava stvaranje profila neke osobe usporedbom policijskih baza podataka s drugim bazama podataka. Unatoč različitim kontrolama, Dragičević smatra da su mogućnosti zlouporabe tih baza iznimno velike. Sam Ustav predviđa zakon kojem će se uređivati zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi, no takav zakon nikada nije donesen. 

Ante Milković