ZAGREB - Tko su junaci, pitanje je o kojem bi se moglo pričati do u beskraj a da se ne dođe do jedinstvenog odgovora.
Jesu li to i oni koji moralni integritet u zlim vremenima sačuvaju tako što se drže iznad neljudskih zakona? Takav junak mogao bi, recimo, biti general Kurt von Hammerstein, visoki časnik, aristokratskoga podrijetla i stare škole, zapovjednik njemačkih vojnih snaga u vrijeme Hitlerova dolaska na vlast, otac sedmero djece, umirovljen 1934. , koji je i tema nedavno prevedene knjige važnog njemačkog pisca Hansa Magnusa Enzensbergera.
Strah nije svjetonazor
General Hammerstein bio je jedan od inteligentnih ljudi koji nije dopustio da ga zavede Hitlerova demagogija ili obezglavi nacionalna zaluđenost. Doduše, propustio je priliku da izvrši puč u trenutku dok je to možda bilo moguće, ali vođen motom “strah nije nikakav svjetonazor” stari general svejedno je postao heroj, čovjek koji se služio svojim položajem i poznanstvima kako bi štitio ugrožene od Gestapa, opskrbljući svoju djecu izvještajima tajnih službi. Tri generalove kćerke, naime, bile su članice i aktivne špijunke Partije u vezi s komunistima Židovima, dok su dva sina 1944. sudjelovala u neuspješnom atentatu na Hitlera. Hammersteinov stav prema režimu njegovim je suvremenicima bio poznat, a kad je umro od raka 1943. godine, obitelj je odbila pokop s vojnim počastima jer bi ratna zastava Trećeg Reicha na lijesu bila uvreda kako za njih tako i za pokojnika. U formi, kako sam kaže, više analognoj fotografiji, Enzensberger je na temelju dostupnih materijala rekonstruirao živote članova obitelji Hammerstein, probijajući se kroz glasine, mitove, zakulisne igare, spletke, besmislice i obiteljsku šutnju. Tamo gdje dokazi prestaju, poslužio se “razgovorom s mrtvim akterima”, pri čemu se maštom služio tek kako bi razjasnio okolnosti priče kao stvorene za raskošnu filmsku produkciju o ljudskosti i inteligenciji u neljudskim vremenima.
Lijen i distanciran
Ova priča, iako nam se danas čini kako je opisana svaka sekunda tridesetih u Njemačkoj, nije nikad postala poznata. Nakon rata Nijemci su odlučili kako grijesi očeva moraju platiti osjećajem kolektivne krivnje. Po toj logici svi su bili krivi i nitko nije učinio dovoljno. Status heroja dobivali su rijetki, a Hammerstein je ostao samo slabo poznata vojna figura. Tek zadnjih godina u Njemačkoj su se počele objavljivati knjigi i snimati filmovi koji govore kako svi baš i nisu bili isti. Desetljećima nakon rata, Enzensbergera i dalje ne zanima mitomanija. General Hammerstein po svemu sudeći bio je i prilična lijenčina, emocionalno distanciran čak i od vlastite djece. I ostali su likovi prikazani kao teške, kompleksne osobnosti, ljudi koje bismo u nekim sretnijim vremenima teško voljeli imati blizu sebe. Piščevi interesi, barem tako tvrdi, bili su negdje drugdje - moralno snažni likovi tu su tek kako bi se “pronašli i prikazali svi odlučujući motivi njemačkog rasapa: od Hitlerovog posezanja za totalnom moći do njemačkog kolebanja između Istoka i Zapada, od propasti Vajmarske Republike do raspada pokreta otpora i od privlačnosti komunističke utopije do završetka Hladnog rata”, motivi razloženi u serijima briljantnih mini eseja koji pružaju izvanredan uvid u to povijesno razdoblje.
Poštivanje normi
Samo, u vremenu lišenom romantike i viših ideala svejedno je teško ne zavoljeti ljude koje pisac tako distancirano opisuje, čije se herojstvo sastojalo “tek” u poštivanju općecivilizacijskih normi. Spomenimo samo one koji su sudjelovali u bijegu Hammersteinovog sina Kunrata. Tijekom šestotjednog bijega uz časnika i zemoposljednika iz obiteljskog miljea, pomagali su mu - bivša bolničarka, viši savjetnik vlade, bravar, odvjetnik, francuski kočijaš, vlasnik građevinskog poduzeća, židovsko-češka stenotipistica, vojni sudac, bivša komunistkinja, barunica, vrtlar, poljska kućna pomoćnica i maserka. Imala je i Njemačka znanih i neznanih moralnih junaka.
