Mato Crkvenac je genije, a Ivan Šuker je nesposoban, komentiraju ovih dana poduzetnici koje je pogodila nelikvidnost, a dobro se sjećaju i 2000. godine. Uspoređujući ta dva ministra financija, Crkvenac osvaja njihove simpatije jer je, kad je preuzeo posao, brzo i efikasno riješio problem neplaćanja.
Račanovaje vlada preuzela upravljanje državom s rekordnom nelikvidnošću koja je na dan 1. siječnja 2000. godine iznosila 26,5 milijardi kuna, i to samo kod pravnih osoba, ili 15 posto tadašnjega BDP-a. Današnji ekvivalent toj nelikvidnosti, u odnosu na BDP, bilo bi astronomskih 45 milijardi kuna, gotovo tri puta više nego što jest.
Kako je Mato Crkvenac riješio problem? Jednostavno. Svijet je jedva dočekao promjenu, pa su strani investitori brzo počeli donositi novac u Hrvatsku pod novom Račanovom vladom. Te 2000. godine vanjski je dug porastao za više od 2 milijarde eura, ali je izvoz rastao brže pa je dug pao sa 133 na 130,2 posto izvoza. I narednih su godina stranci u Hrvatsku rado donosili svoje eure i dolare, pa je krajem 2003. vanjski dug gotovo udvostručen u odnosu na početak mandata: Račanova je vlada naslijedila 10,17, a ostavila gotovo 20 milijardi eura duga. Doduše, ostavila je i rekordni udio izvoza u postotku BDP-a te više nego udvostručila devizne rezerve zemlje, popevši ih na 6,5 milijardi eura.
Druga bitna karika u tadašnjem rješavanju nelikvidnosti bio je guverner Željko Rohatinski. Zbog silne količine deviza koje su se slijevale u zemlju morao je spriječiti jačanje kune, pa je kupovao te devize i tako emitirao kune, a da pritom nije bitno promijenjen tečaj. Povećao je novčanu masu i bilo je dovoljno novca za plaćanje obaveza.
Crkvenac je inzistirao da država i njena poduzeća postanu uzorni platiše, no istodobno su osigurani i uvjeti za plaćanje dugova. Kad je jednom pokrenut lanac, nelikvidnost se strmoglavila, pa je sredinom 2004., nedugo nakon što je HDZ opet osvojio vlast, bila na rekordno niskih 10 milijardi kuna, a otad kontinuirano raste.
Jasno je da aktualnom ministru Ivanu Šukeru za postizanje genijalnosti svog prethodnika Crkvenca nedostaje ključni element, a to je priljev stranog kapitala. Sada se teško i skupo zaduživati, dok velike privatizacije s kojima stižu odjednom stotine milijuna eura može zaboraviti jer niti se više ima bog zna što privatizirati, a niti je recesija pametno vrijeme za to.
Šukeru ne može primijeniti ni druge, ekonomski logične recepte. Zdravorazumski bi bilo da, dok hara nelikvidnost, naplaćuje PDV po realizaciji, dakle po naplati, a ne po fakturi. Međutim, kad bi to učinio, priljev novca u proračun istog bi trena pao za milijarde kuna, jer se računi ionako ne plaćaju ili se plaćaju jako, jako kasno. Mnoge bi ovogodišnje fakture donijele prihod od PDV-a tek u proračun 2010.
Logično bi bilo prisiliti barem državne tvrtke da počnu plaćati svoje dugove i tako pokrenu lanac plaćanja, baš kao što su upravo one zahuktale i lanac nelikvidnosti. Prosječnom je čovjeku potpuno nerazumljivo kako netko može ugovarati poslove ako ne zna kako će ih platiti i kako netko može planirati velike investicije ako za njih nema novca i ne zna hoće li ga, kada, od koga i po kojim uvjetima dobiti. Velike tvrtke posluju logikom “lako ćemo, nećemo platiti, tko nam što može, mi smo veliki i svi ovise o nama”. Iza takvog stava kriju se duboka neefikasnost i lažna predodžba o vlastitoj veličini i važnosti koja ih čini nedodirljivima.
Logičan je stoga prijedlog SDP-a da se donese zakon kojim će se ograničiti najdulji rokovi plaćanja, jer kad nepoštivanje ugovora postane masovna pojava, sudstvo je nemoćno rješavati problem kroz pojedinačne procese.
Unatoč logici, Šuker je nemoćan. Svi su konci u rukama njegova šefa premijera Sanadera, i to ponajviše kao predsjednika vladajuće stranke. Samo on može inicirati radikalne promjene koje će promijeniti trendove, ali pritom riskira gubitak statusa vladajućeg jer bi disciplina u plaćanjima blokirala investicije i natjerala vladajuće na hitno i radikalno kresanje proračuna.
No, iako ključne promjene ne ovise o njemu, Šuker ne može samo sjediti i čekati jer prijeti porezna evazija koja će razoriti prihode. Počela je masovna isplata plaća bez poreza i doprinosa, na ruke, padaju prihodi od poreza na potrošnju, pada zarada čak i najuspješnijim bankama, propadaju kafići i trgovine, potrošači postaju socijalni slučajevi jer dobivaju otkaze...
I Sanaderu i Šukeru ovo je vrijeme za zauzimanje mjesta u povijesti, samo je pitanje koje će to mjesto biti. Mato Crkvenac, u vrijeme dok je bio ministar financija, nije bio popularan kao njegov prethodnik Borislav Škegro. Ali, Mate Crkvenca danas se sjećaju kao čovjeka koji je vratio disciplinu, a greške su mu oproštene.
